Bipolarni afektivni poremećaj je psihička bolest koja spada u kategoriju poremećaja raspoloženja. Manija i depresija su suprotni polovi ovog poremećaja. Ova bolest je karakteristična izmjenjivim fazama sniženog raspoloženja (depresija) i povišenog raspoloženja (manija). S obzirom da je tijek bolesti izrazito promjenjiv i klinička slika šarolika, bolest se vrlo često dijagnosticira kasno i krivo. Bolest se najčešće dijagnosticira kao depresivni poremećaj jer se u fazi manije bolesnici ne javljaju na liječenje. Iz nepoznatog razloga se depresija povećava od 1910. godine i to najviše u industrijaliziranim zemljama svijeta. Depresija zauzima prvo mjesto među težim psihijatrijskim poremećajima. Osim što broj oboljelih raste, dobna granica se pomiče prema sve mlađom populacijom. Bolest najčešće počinje nekim drugim psihičkim poremećajima kao što su: anksiozni poremećaji, ovisnosti i poremećaji hranjenja. Klinički tijek bolesti može biti isprepleten remisijama gdje se ne upotrebljavaju lijekovi. Primarni poremećaj raspoloženja se pojavljuje kod osoba koje prethodno nisu bolovale od nekih drugih psihijatrijskih bolesti, osim od depresije ili hipomanije i prva dijagnoza im je dijagnoza bipolarnog poremećaja. Sekundarni poremećaj raspoloženja je poremećaj gdje su bolesnici prethodno bolovali od neke druge psihijatrijske bolesti osim manije i depresije i bipolarni afektivni poremećaj im nije prva primarna dijagnoza. Kvaliteta života je vrsta vrednovanja kvalitete u kojoj pojedinac živi i ovisi o mnogim faktorima kao što su: opće psihofizičko zdravlje, primanja, uvjeti na radnom mjestu, okolina, sloboda, vjera i kultura. Jedan segment jako utječe na kvalitetu života, a taj segment je bolest. Kod bolesti ne dolazi samo do fizičkih ili psihičkih oštećenja, nego i do promjene samostalnosti, radne sposobnosti i može dovesti do stvaranja loših navika. Zbog svega toga se može javiti osjećaj bespomoćnosti, smanjene samoefikasnosti, frustracije i smanjeno samopoštovanje. Veliku ulogu kod oboljelih od bipolarnog poremećaja ima obitelj oboljelog te medicinske sestre/tehničari. Obitelj je najbliža s oboljelima te zna sve pojedinosti o njemu i upoznata je s raznim metodama koje bi mogle olakšati stanje oboljelog, a da pritom te metode nisu primjena psihofarmaka. Medicinske sestre/tehničari su također jako bitni u edukaciji i trajnom praćenju bolesnika. Medicinska sestra najveći dio vremena provodi pored pacijenta dok je on hospitaliziran te prati sve njegove promjene u vidu ponašanja ili poboljšanja/pogoršanja zdravstvenog stanja. Zdravstvena njega bolesnika koji boluju od bipolarnog poremećaja mora biti individualizirana i temeljena na holističkom pristupu. Svaki bolesnik je individua za sebe i ima različite potrebe i način ispunjavanja potreba od drugih i to najviše ovisi o jačini simptoma kod bolesnika. Bolesnici s jače izraženim simptomima će imati sniženu moć i volju obavljati svoje fiziološke potrebe sami i na to treba pridodati posebnu pažnju. Bipolarni afektivni poremećaj je bolest koja vidno narušava kvalitetu života bolesnika, njegovu socijalnu i društvenu funkciju, vodi u teško kognitivno oštećenje i zbog svega toga je život ovakvih bolesnika otežan i skraćen.