Uvod: „Fizioterapeut treba posjedovati određena znanja i vještine...“. Ova fraza odnosi se na stručne kompetencije potrebne za provedbu adekvatne fizioterapijske procjene pacijenta, na postavljanje ciljane dijagnoze na temelju procjene te na provođenje fizioterapijske intervencije. Cilj rada: Cilj rada je utvrditi koliko studenti tijekom obrazovanja povezuju odnose između teorijskih i vježbovnih sadržaja iz struke. Metode: Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku sa studentima studija fizioterapije Zdravstvenog Veleučilišta u Zagrebu (nadalje ZVU) 2019. godine. Sudjelovalo je 88 studenata, podijeljenih u 2 skupine. 1. skupinu činili su studenti sa završenim preddiplomskih studijem. 2. skupinu su činili studenti 3. godine redovnog studija fizioterapije. U trenutku ispunjavanja ankete, studenti 2. skupine odrađivali su kliničku nastavu. Rezultati: Provedeno istraživanje obuhvatilo je 88 studenata podijeljenih u 2 skupine spomenuto naviše u metodama. S obzirom na cilj istraživanja, proučeno je postoji li statistički značajna razlika u rezultatima između 1. i 2. skupine. Među najznačajnijim rezultatima sa statistički značajnom razlikom u odgovorima su tvrdnje pod brojevima 12. (potrebno je dodatno usavršavanje osnovnih praktičnih vještina izvan satnice propisane studijskim programom) i 15. (nužna je koordinacija predaje znanja između profesora teorije i mentora na praksi). Dok se studenti 2. skupine za obje tvrdnje uglavnom slažu (tvrdnja 12 – M=4,11, tvrdnja 15 – M=4,39), 1. skupina se u potpunosti složila s navedenim tvrdnjama (tvrdnja 12 - M=4,5, tvrdnja 15 – M=4,65). Zaključak: Teorija i praksa u fizioterapiji obuhvaćaju razmatranja dosadašnjih istraživanja u tijeku obrazovanja budućih fizioterapeuta. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je povećana potreba za unaprjeđenjem teorijskih znanja zbog napredne fizioterapijske prakse. Zlatan standard u edukaciji budućih fizioterapeuta postiže se, uz poboljšanje kvalitete edukacije studenata i edukacijom predavača i mentora.