Cilj završnog rada jest razmotriti moralne vrednote u fizioterapijskoj profesiji koja je danas, više nego ikada prije, izložena profesionalnim pritiscima, ali i društvenim normama. Danas se često govori o krizi suvremenog svijeta i sve negativne pojavnosti morala u društvu navode na nesklad između materijalnog i duhovnog, moralnog i prevladavajućeg vrijednosnog sustava društva koje nisu zaobišle niti jednu zdravstvenu struku. Imajući na umu središnju zadaću medicine u smislu služenja čovjeku i njegovu zdravlju, u ovom završnom radu opisao sam kompetencije fizioterapeuta u suvremenom zdravstvenom sustavu te se osvrnuo na rasprave vezane uz odnos fizioterapeut i pacijent u sklopu moralnih vrijednosti. Iako se u znanstvenim raspravama često govori o humaniziranju medicine, ne može se zaobići osobito jak prodor tehnologije kao oslonac za dijagnosticiranje bolesti koja nije jedini uzrok za nedostatak empatije kod fizioterapeuta. Jedan od važnih uzroka jesu stres i sagorijevanje fizioterapeuta na poslu koji za posljedicu ima promjenu ponašanja prema pacijentu i potrebu za rutinskim obavljanjem profesije. Najbitnije od svega jest činjenica da se na pragu 21. stoljeća vodi takva zdravstvena politika u kojoj je čovjek i humana dimenzija svih zdravstvenih profesija potpuno u drugom planu. Nameću se pitanja o razlikama u tome što čini etičko ponašanje, a društvo i praksa fizikalne terapije dovoljno su složeni i otvaraju brojna etička pitanja. Nastala moralna kriza društva u Hrvatskoj izaziva neminovno eroziju morala profesija što dokazuje i istraživanje o sustavu moralnih vrednota medicinskih sestara u Hrvatskoj iz 2011. godine. U društvu željnom promjena potrebno je načiniti zaokret unutar i prema fizioterapijskoj profesiji smanjivanjem raskoraka između deklarativnog i stvarnog načina života, učenjem empatije, suradnjom unutar timova i emocionalnom podrškom kolega i struke. Od iznimne je važnosti da fizioterapeuti ostvaruju svoju humanost izvan profesije poticajnim oblicima razvoja vlastite osobnosti, kao i potreba da bioetika i fizioterapija kontinuirano posreduju u idejnom i sadržajnom razvoju holističkog pristupa u liječenju bolesnih kroz razvoj komunikacijskih vještina.