Palijativna skrb je holistički pristup bolesniku, posebno prilagođen onima koji boluju od neizlječivih i uznapredovalih bolesti, a podrazumijeva potpuno upravljanje tjelesnim, psihološkim, duhovnim i egzistencijalnim potrebama bolesnika.Krajnji cilj palijativne skrbi je postizanje najbolje moguće kvalitete života bolesnika. Veliki utjecaj na razvoj palijativne skrbi imala je Cicely Saunders, koja se smatra začetnicom hospicijskog pokreta 60-ih godina prošlog stoljeća , a njegovo širenje po svijetu dovelo je do znatnog razvoja palijativne medicine kakvu danas poznajemo. Palijativna skrb može se pružiti na različitim razinama, i u svijetu postoje razni modeli organizacije palijativne skrbi(nespecijalizirane i specijalizirane službe). Hrvatska je, nažalost, jedina zemlja u Europi koja još nema palijativnu skrb u cijelosti integriranu u sustav zdravstva, no donošenjem Strateškog plana razvoja palijativne skrbi 2013. godine započela je uspostava sustava palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj te danas u svakoj županiji imamo barem neki od oblika palijativne skrbi s ciljem uspostave sustava palijativne skrbi na cijelom području Republike Hrvatske. Palijativna skrb zahtijeva koordinirani timski pristup različitih profesionalaca koji čine multidisciplinarni tim. Sastav multiprofesionalnog tima razlikuje se ovisno o mnogim čimbenicima, kao što su skupine bolesnika s kojima se radi, opseg skrbi koju pruža te lokalno područje koje pokriva, no temeljni tim mora se sastojati minimalno od liječnika, medicinske sestre, socijalnog radnika, psihologa te fizioterapeuta. S napretkom medicine danas i onkološki bolesnici sa neizlječivom bolešću dulje preživljavaju te im je palijativna skrb potrebna u dužem periodu, i ta skrb podrazumijeva poboljšanje ukupne kvalitete života kroz rad i trud svih članova palijativnog i rehabilitacijskog tima, a neizostavan član jednog takvog tima je upravo i fizioterapeut. Fizioterapeut se koristi svojim znanjem i vještinama da bi omogućio bolesniku maksimalnu funkcionalnost i samostalnost u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, pomaže mu pri ublažavanju ili otklanjanju simptoma kao što su bol, slabost ili umor, motivira bolesnika da se kreće, u terminalnoj fazi primjenjuje razne tehnike i metode da bi spriječio nastanak respiratornih komplikacija, dekubitusa i atrofije mišića, te utječe pozitivno na psihološko stanje bolesnika, kroz adekvatnu komunikaciju i pružanje osjećaja sigurnosti ne samo u fizičkom, već i u emotivnom smislu.