Psihijatrija postoji otkad postoji i čovjek, a shvaćanje duševnih bolesti specifično je za svako povijesno razdoblje. Do kraja 18. stoljeća duševni bolesnici uglavnom su bili proganjani, mučeni, vezani lancima i izolirani daleko od očiju javnosti, poput kriminalaca. U 19. stoljeću polagano se mijenja odnos prema duševnom bolesniku i poboljšavaju se uvjeti u psihijatrijskim ustanovama, počinje doba znanstvene psihijatrije, a početkom 20. stoljeća javljaju se fizički tretmani liječenja psihičkih bolesti. EKT se primjenjuje od tridesetih godina prošlog stoljeća, jedna je od najranije primjenjivanih metoda liječenja u psihijatriji, a do otkrića prvog antipsihotika bila je i jedina efikasna metoda. Rane elektrokonvulzije nisu se primjenjivale u anesteziji, bile su povezane s nizom ozbiljnih nuspojava te je tako ova metoda postala jedna od najkontroverznijih tijekom povijesti. EKT je u prošlosti često korišten na pogrešan način, a kao posljedica toga i općenito lošeg stanja u psihijatrijskim ustanovama, šezdesetih godina prošlog stoljeća javlja se antipsihijatrijski pokret. Paralelno, sve oštriji napadi na fizičke tretmane liječenja bili su u književnim krugovima i u popularnoj kulturi. Negativni prikazi EKT-a putem medija prisutni su još i danas i uvelike doprinose stigmi duševnih bolesnika i marginalizaciji ovog tretmana. Unatoč nizu protivnika i stigmatizaciji, EKT se je ipak održala do danas kao jedna od najučinkovitijih metoda liječenja u psihijatriji. Provodi se u pažljivo kontroliranim uvjetima i s minimalnim nuspojavama, a indicirana je u liječenju teških psihijatrijskih poremećaja. Pažljivo odabrana indikacija, dobra priprema bolesnika ključna je za uspješno i sigurno liječenje. Od iznimne važnosti je i obiteljska podrška. Prije same pripreme bolesnik potpisuje informirani pristanak za EKT. U postupku primjene EKT-a sudjeluje interdisciplinarni tim.