Stres je prirodna tjelesna reakcija koja se javlja u potencijalno opasnoj situaciji za pojedinca. Do stresa dolazi prilikom djelovanja nekih od stresora tj.stresnih podražaja. Stresor označava svaki socijalni, tjelesni ili psihički poticaj koji na pojedinca utječe tako da ga dovodi u stanje stresa. Razlikujemo fizikalne, kemijske, biološke, psihološke i socijalne stresore. Stres podrazumijeva poremećaj tjelesne i psihičke harmonije organizma (homeostaze) kojim su zapravo zahvaćeni svi organski sustavi, ali najviše djeluje na neuroendokrinološki i imunosni sustav, a putem njih ili izravno i na ostale organske sustave. Budući da smo svi individue, isto tako svi imamo individualne reakcije na stres. Reakcije na stres mogu biti psihološke, ponašajne i fiziološke. Neki ljudi imaju uglavnom probavne simptome, dok drugi mogu imati glavobolje, nesanice, depresivno raspoloženje, bijes i razdražljivost. Dok kod nekoga više utječe na mentalno zdravlje, tako se kod drugih više odražava na njihovo tjelesno zdravlje. Kad je čovjek pod stresom ubrzano mu radi srce, raste mu krvni tlak, disanje postaje jako ubrzano te mu se znoje dlanovi. Od specifičnih bolesti i medicinskih stanja kod kojih se stres navodi kao jedan od značajnih etioloških čimbenika vrlo je česta koronarna srčana bolest, ulkusna bolest, Chronova bolest, psorijaza, diabetes mellitus i reumatoidni artritis. Nadalje, stres se dijeli prema trajanju i prema jakosti. Tako kod podjele stresa prema trajanju razlikujemo akutne (uvjetovani su naglim stresorima koji dovode do isto tako naglih promjena u organizmu) i kronične (uzrokovani su trajnom izloženošću opasnoj, neugodnoj situaciji i neizvjesnosti u kojoj se pojedinac nalazi duže vrijeme uz ograničen ili nemoguć izlazak iz stresne situacije). Prema jakosti ih dijelimo na: male i umjerene svakodnevne stresove, jake životne stresove te vrlo jake traumatske životne stresove. Važnu ulogu u prevenciji i liječenju stresa imaju različiti stručnjaci, a među njima su i fizioterapeuti. Neke od metoda fizioterapije su ručna masaža, terapija disanjem, akupunktura, hidroterapija, termoterapija, krioterapija, kineziterapija, tjelesna aktivnost, fototerapija i drugi. Dakako važna je i komunikacija s pacijentom, s njegovom obitelji, ali i ostalim članovima stručnoga tima.