Prijelomi gornjeg okrajka bedrene kosti u starijoj životnoj dobi su česti, a posljedica su krhkosti kosti uslijed osteoporoze. Nastaju traumom niskog intenziteta energije, uglavnom padom na ravnoj podlozi. Rizik smrtnog ishoda uslijed prijeloma je za 70% veći u istoj populaciji bez prijeloma kuka. Ozljeđenici s prijelomom kuka zauzimaju danas gotovo polovinu krevetnog dispozitiva na odjelima za ortopediju i traumatologiju. Liječenje prijeloma kuka je operacijsko, samo iznimno konzervativno. Za pertrohanterni prijelom uglavnom se koristi osteosinteza, dok za prijelom bedrene kosti endoproteza kuka. Usprkos pravodobnom liječenju i dobrom rehabilitacijskom postupku svega 1/3 ozljeđenika postiže prvobitnu pokretljivost, 1/3 slabiju dok 1/3 ostaje pokretna uz tuđu pomoć. Bez obzira na metodu liječenja, neophodno je provođenje rehabilitacijskog tretmana koji po svojoj važnosti, značajan za konačan uspjeh liječenja i ne zaostaje za važnošću samog operativnog zahvata. Rehabilitacija započinje samim dolaskom pacijenta u bolnicu, a nastavlja se po izvršenom operativnom zahvatu. Cilj rehabilitacije je osamostaliti pacijenta i vratiti ga u normalan život. Tretman ovih povreda je za pacijente neophodan, naporan i neizvjestan postupak, za medicinsko osoblje dug i naporan rad, a za društvo u cjelini neophodna i skupa mjera zdravstvene zaštite stanovništva. Starija dobna skupina s pertrohanternim prijelomom u velikom je broju opterećena komorbiditetima, najčešće kroničnim bolestima koje značajno utječu na opće stanje, pokretljivost bolesnika, te provođenje operacije i poslijeoperacijski tijek. Nepokretni ozljeđenik predstavlja visok rizik za nastajanje niza komplikacija (pad, ozlijede, dekubitus, tromboemboliju, uroinfekciju, pneumoniju, infekciju kirurške rane). Udružene bolesti poput kardijalnih i neuroloških bitno utječu na proces zdravstvene njege, iziskuju dodatno vrijeme, stručnost i kompetencije. Cilj ovog rada je prikazati pravilno provođenje zdravstvene njege te praćenje i sprječavanje nastanka mogućih komplikacija.