Radiološke slikovne metode danas su dio bez kojeg se suvremena medicina ne može niti zamisliti. Osim njihove značajne uloge u postavljanju dijagnoze, izrazito je važna i njihova primjena u praćenju stanja bolesnika. U sklopu radioloških metoda oslikavanja istaknula se kompjuterizirana tomografija (CT) kao dostupna, brza i bezbolna metoda. Kompjuterizirana tomografija daje slojevni prikaz tijela koristeći ionizirajuće zračenje za nastanak slike. Osjetljivost i preciznost kompjuterizirane tomografije donijele su revolucionarne promjene u liječničkoj praksi. Zbog navedenih obilježja te zbog vrhunske dijagnostičke kvalitete krajnje snimke, kompjuterizirana je tomografija pozicionirana na prvo mjesto kada je riječ o hitnim, po život opasnim stanjima. Jedno od takvih stanja jest kraniocerebralna trauma koja obuhvaća povrede lubanje (prvenstveno kostiju lubanje-neurocraniuma) te povrede mozga. Kraniocerebralne trauma danas spadaju u vodeći uzrok smrti, osobito kod pripadnika mlađe populacije. Iz toga su razloga svrstane u jedan od većih javno-zdravstvenih prooblema današnjice. Najčešći su događaji koji vode kraniocerebralnoj traumi prometne nesreće, padovi, sportske ozljede te ozljede nanesene vatrenim oružjima. Ozljede se dijele na zatvorene i otvorene ozljede glave. Kada je riječ o zatvorenim ozljedama glave razlikujemo primarne ozljede (potres mozga, kontuzija mozga) te popratna krvarenja (intraaksijalna i ekstraaksijalna) koja često nastupaju nakon traume. Ta krvarenja mogu imati utjecaj na pogoršanje stanja zbog sekundarnih oštećenja koja uzrokuju. Zbog toga je nužna adekvatna skrb i pažljivo praćenje pacijenta (uočavanje promjena svijesti, neuroloških ispada itd.). Kod otvorenih ozljeda glave riječ je o frakturama kostiju lubanje, prostrijelnim i ustrijelnim ranama glave te ubodnim ozljedama. Budući da se radi o stanjima gdje je ugrožen život pacijenta, neophodna je brza i kvalitetna medicinska intervencija. U dijagnosticiranju bitna je uloga svih članova bolničkog tima. Postavljanje dijagnoze temelji se na uzimanju anamneze, neurološkom ispitivanju i utvrđivanju opsega neurološkog deficita, procjeni stanja svijesti uz pomoć međunarodno postavljenih standarda te provjera postojanja pridruženih ekstrakranijalnih ozljeda. O ovim postupcima uvelike ovisi izbor daljnjih dijagnostičkih protokola, izbor terpaijskih mjera te lječenje i skrb.