Zdravstvena njega bolesnika s malignom bolesti debelog crijeva predstavlja sestrinsku skrb u prevenciji, dijagnostici, liječenju i rehabilitaciji oboljelih. Sestrinske aktivnosti usmjerene su zbrinjavanju fizioloških potreba bolesnika, ali isto tako medicinska sestra provodi edukaciju, te bolesnicima pruža psihosocijalnu podršku. U prevenciji, liječenju i rehabilitaciji bolesnika sudjeluje multidisciplinarni medicinski tim, koji uz medicinske sestre, uključuje i liječnike, psihologe, socijalne radnike i druge. S obzirom da se radi o bolesti kod koje ne postoji jedinstveni lijek, koriste se kombinirane metode liječenja koje nerijetko sa sobom nose razne nuspojave. Od izrazitog je značaja rano otkrivanje bolesti, a simptomi i znakovi ovise o lokalizaciji samog karcinoma, te o postojanju metastaza. Liječenje također ovisi o lokalizaciji i proširenosti, a najčešće se radi o kombiniranom liječenju kirurškim zahvatom, te kemoterapijom i radioterapijom. Nove metode liječenja (genetsko i hormonsko liječenje, te imunoterapija) koje se uvode u liječenje malignih bolesti daju dobre rezultate, ali nisu do kraja razvijene. Bolesniku treba osigurati psihosocijalnu podršku bližnjih, a po završetku hospitalizacije važno je uključiti ga u postojeće udruge oboljelih od malignih bolesti, kako bi se što prije ponovo implementirao u društvo. Problemi koji se javljaju u području zdravstvene njege također ovise o stadiju i proširenosti bolesti. Među najčešćim problemima javljaju se bol (akutna ili kronična, ovisno o fazi bolesti), bolesnici imaju smanjenu mogućnost brige o sebi u manjem ili višem stupnju, a kod bolesnika kod kojih se formira kolostoma dolazi do promjene fizičkog izgleda što može rezultirati poremećajem u doživljavanju samoga sebe. Sama bolest bolesnika stavlja u novonastalu situaciju pa je on neupućen u nove obrasce zdravstvenog ponašanja koji se od njega traže. To najčešće uključuje novi način prehrane, njegu područja kolostome, te postavljanje i/ili mijenjanje pločica i vrećice za kolostomu. Kod njege područja kolostome, te postavljanja i/ili mijenjanja pločica i vrećica potrebno je steći određene manualne vještine koje bolesnici isprva ne posjeduju. Zdravstvena njega mora biti orijentirana prema bolesniku, što znači da se primjenjuje holistički pristup, a intervencije su planirane u dogovoru s bolesnikom. U cijeli proces potrebno je uključiti i obitelj oboljelog koja nastavlja skrb za bolesnika nakon njegovog otpusta iz bolnice. Osim same skrbi, obitelj bolesniku treba pružiti i psihosocijalnu podršku, ali istovremeno je potrebno i njima osigurati adekvatnu potporu. Kod bolesnika u terminalnoj fazi bolesti postoji organizirana zdravstvena zaštita na primarnoj i sekundarnoj razini u smislu mobilnih palijativnih timova i odjela za palijativnu skrb. Premali kapaciteti bolničkih kreveta i mobilnih timova samo su jedan od izazova sa kojim se svakodnevno susreću, kako bolesnik i njegova obitelj, tako i medicinsko osoblje unutar zdravstvenog sustava Republike Hrvatske.