Tumori dojke javljaju se neovisno o dobi u rasponu od 25. do 80. godine života, a u nekim slučajevima čak i kasnije. Pretežito oboljevaju žene no možemo ih naći i u muškaraca. Osnovna je podjela na benigne i maligne. Maligni tumor dojke najzastupljenija je zloćudna bolest, te drugi na ljestvici uzroka smrti od tumora u žena. Iako nije poznato zbog čega nastaje, neki čimbenici povećavaju rizik za razvoj raka dojke: spol, dob, prekomjerna težina, pušenje, pozitivna obiteljska anamneza. Dojka je žlijezdani organ smješten na prednjoj strani prsnog koša, uključen u masno tkivo što ga sa svih strana okružuje. Glavne dijagnostičke metode za otkrivanje tumora dojke su anamneza, fizikalni pregled, mamografija. Fizikalni pregled se sastoji od pažljive inspekcije i palpacije u sjedećem i ležećem položaju bolesnice. Operativni zahvat je najčešći oblik liječenja. Pri tom zahvat uključuje intervenciju na limfnim čvorovima bilo da se radi o provjeri proširenosti bolesti ili o potrebi micanja zahvaćenih limfnih čvorova. Postoji nekoliko vrsta operacijskih zahvata. Poštednim operativnim zahvatom uklanjaju se tumor i okolni parenhim. Mastektomija je operacija uklanjanja cijele dojke. Moguće komplikacije operativnog liječenja jesu; dehiscencije šava i edem ruke nakon disekcije aksile, koji može prerasti i u tromboflebiti, smanjen mišićni tonus i izdržljivost, pogoršanje općeg stanja, hematom, ograničeni pokreti u ramenom obruču, prisutnost bolova u vratu i leima, limfedem. Nakon odabranih zahvata slijedi lječenje s ciljem sprečavanja povrata bolesti a ono ovisi o veličini tumora i zahvaćenom području. Ono uključuje radijsku terapiju dojke te sistemnu terapiju (kemoterapija, biološka terapija, hormonska terapija). Fizioterapija ima ulogu u prevenciji i otklanjanju posljedica kirurškog lječenja na funkcije zahvaćenog segmenta, te u postizanju kvalitete života liječenih na planu psihičke i socijalne integracije, zato je vrlo bitno s fizioterapijom započeti na vrijeme. Cilj fizioterapije ostvaruje se kroz tri faze: obnova, održavanje i razvitak maksimalne funkcionalne pokretljivosti i sposobnosti liječenih da se vrate u ADL i uspješna integracija u svakodnevnim aktivnostima i profesionalan život uz što manju ovisnost liječenih o pomoći drugih osoba. Pri tome se primjenjuju postupci: pozicioniranje bolesnika na krevetu, terapijske vježbe i tehnike za smanjenje boli, povećanje pokretljivosti, snage i izdržljivosti te specijalizirane metode, npr. limfna drenaža, PNF koncept (proprioceptivna neuromuskularna facilitacija) i Mulliganov koncept. Provode se vježbe disanja i relaksacije, vježbe istezanja. Program intervencije temeljen je na procjeni boli, pokretljivosti, mišićne snage, prisutnosti patološkog umora.