Shvaćanje septičnog zbivanja prisutno je još od prvih pokušaja liječenja inficiranih rana iz doba antike. Danas je poznato da se radi o „patogenom“ procesu koji je manje potaknut utjecajem mikroorganizma koliko od strane sustavnog upalnog odgovora organizma na tu infekciju ili neki drugi lokalni inflamatorni incident. Mortalitet je unatoč razvoju tehnologije još uvijek vrlo visok. Kliničku slika karakteriziraju simptomi klasične upale zbog čega pravovremeno liječenje zahtjeva adekvatnu naobrazbu kako liječnika tako i medicinske sestre u prepoznavanju ranih simptoma. U dijagnostici i praćenju tijeka bolesti se uz oslanjanje na kliničku sliku koriste i laboratorijske pretrage kao što su hemokultura i određeni septični biljezi te otkrivanje inicijalnog izvora septičnog procesa. Liječenje je nemoguće bez neposrednog hemodinamskog nadzora. Pri tome, uloga medicinske sestre jest detaljno poznavanje patofiziologija razvoja sepse, ali i prepoznavanje komplikacija. Asistencije kod intervencija radi uspostave invazivnog praćenje arterijskog, centralnog venskog i plućnog arterijskog tlaka također je u domeni medicinske sestre. Nadalje, cilj liječenja jest kontrola adaptacijskih mehanizama kako bi se izbjegle komplikacije i oštećenje organa odnosno razvoj septičnog šoka i MODS-a. Takva kontrola se vrši primjenom adekvatnog volumena tekućine kojeg primjenjujemo putem kristaloidnih ili koloidnih otopina. Kod praćenja krvnog tlaka i srčane funkcije koristimo se vazoaktivnim lijekovima i inotropnom potporom. U konačnici, kontrola infekcije se postiže eradikacijom inflamatornog uzroka što se radi primjenom ciljane antibiotske terapije i kontrolom izvora infekcije.