Paraplegija je oduzetost donjih ekstremiteta, uzrokovana ozljedom torakalnog, lumbalnog ili sakralnog dijela kralježnične moždine. Karakterizira ju djelomični ili potpuni gubitak funkcija i pokreta ispod razine oštećenja. Prema etiologiji ozljeda kralježnične moždine može biti traumatska i netraumatska. Najčešći uzroci traumatskih ozljeda su: prometne nesreće, nasilje u obitelji ili na ulici, pad s visine i sportske nesreće, dok su uzroci netraumatskih ozljeda najčešće tumori, poremećaji cirkulacije kralježnične moždine te neurološke bolesti. Stupanj oštećenja kralježnične moždine utvrđuje se ljestvicom ASIA Impairment Scale koju su sastavili stručnjaci Američke udruge za ozljede kralježnice. Prema toj ljestvici ozljede se svrstavaju u 5 kategorija, od A do E, gdje kategoriju ASIA-A čine ozljede s gubitkom osjeta i motorne funkcije u S4-S5, a kategoriju ASIA-E čine ozljede s normalnim motoričkim i senzoričkim funkcijama. Fizioterapijski proces kod osoba s ozljedom kralježnične moždine mora započeti što prije, nakon operacijske ili konzervativne stabilizacije kralježnice. U kreiranju plana i programa sudjeluje transdisciplinarni tim stručnjaka čiji se pristup temelji na holističkom pristupu prema pacijentu. Fizioterapijski proces mora biti individualan, funkcionalan, problemski orijentiran s točno definiranim ciljevima postavljenima nakon provedene fizioterapijske procjene. Fizioterapijska procjena sastoji se od: procjene mišićnog tonusa, procjene pokretljivosti ekstremiteta, procjene reakcija ravnoteže, prisutnosti asociranih reakcija i kompenzacijskih aktivnosti te mogućnosti samostalnog provođenja aktivnosti svakodnevnog života. Osim subjektivne procjene, u objektivnoj procjeni koriste se i neki testovi, npr. Ashwort skala za procjenu mišićnog tonusa, Bergerova skala ravnoteže i funkcionalna mjera neovisnosti. Nakon provedene fizioterapijske procjene definiraju se ciljevi te plan fizioterapijskog procesa. Kratkoročni ciljevi postavljaju se na period od nekoliko dana ili tjedana, zatim se oni nadograđuju dugoročnim ciljevima ovisno o mogućnostima i potrebama pacijenta. Temeljem pretraživanja dostupne literature u radu su prikazane mogućnosti primjene standardnih i komplementarnih metoda fizioterapijskog procesa kod osoba s paraplegijom. Standardni fizioterapijski procesi obrađeni u radu su: primjena hipoterapije kao dio terapijskog jahanja, Bobath koncept temeljen na neuroplastičnosti, hidroterapija gdje voda kao medij pozitivno djeluje na mišićno-koštani, kardiovaskularni te respiratorni sustav. Također, prikazana je usporedba KAFO ortoza i exoskeleton sistema u svrhu osiguranja mobilnosti donjih ekstremiteta te prva demonstracija osobe s paraplegijom koja smisleno upravlja neinvazivnim mozgovno-računalnim sučeljem za kontrolu funkcionalne električne stimulacije čiji je cilj poboljšanje funkcije hoda. Od komplementarnih terapijskih metoda prikazan je utjecaj akupunkture i homeopatije na liječenje sekundarnih komplikacija s kojima se suseću osobe s ozljedom kralježnične moždine u Švicarskoj. Za svaki od navedenih fizioterapijskih procesa prikazani su broj i struktura sudionika, primjenjene metode, postavljeni ciljevi te na kraju i analizirani sami rezultati istraživanja.