Cervikalni sindrom obuhvaća grupu različitih oboljenja i poremećaja čiji je zajednički simptom bol u cervikalnom dijelu kralježnice. Oko dvije trećine svih osoba u svijetu tijekom života ima bolove u vratnoj kralježnici. Zastupljenost cervikalnog sindroma je najveća u srednjoj životnoj dobi (30-50 godina). Cervikalni sindrom zastupljen je u odnosu 1:6 ako je riječ o bolnim sindromima u cijeloj kralježnici te u odnosu 1:4,5 ako se riječ o lumbalnoj kralježnici. Cervikalni bolni sindrom je zastupljen u 8% slučajeva od svih bolnih stanja na lokomotornom sustavu. Ženski spol je gotovo 2 puta ugroženiji od muškog spola. Bol, mravinje, ukočenost, hipertonus mišića i smanjen opseg pokreta kod cervikalnog sindroma najčešće uzokuju degenerativne promjene malih zglobova kralježnice i degenerativne promjene na intervertebralnom disku, oštećenjima na mišićima, ligamentima te iritacija živčanih završetaka koji su uključeni u prijenosu bolnih signala. Liječenje cervikalnog sindroma razlikuje se u akutnoj, subakutnoj i kroničnoj fazi. Terapijske vježbe imaju važnu ulogu a koristimo ih kako bi se postiglo povećanje opsega pokreta, sprječavanje kontraktura, povećanje mišićne snage te održavanje duljine mišićnih vlakana. Najbolji rezultati liječenja postižu se terapijskim vježbama u kombinaciji s fizikalnim postupcima: elektroterapijom (ultrazvuk, TENS, galvanska struja, laser i dr.) te manualnom terapijom (trakcija, masaža, mobilizacija, manipulacija). U liječenju, glavnu ulogu ima pacijent koji kroz terapije mora pokazati motivaciju i želju za oporavkom te se maksimalno posvetiti liječenju. Fizioterapeut svojim trudom, edukacijom i znanjem motivira pacijenta i olakšava mu oporavak.