Spina bifida (SB) je prirođena bolest kralježnice kod koje zbog nezatvaranja ili rupture neuralne cijevi postoji rascjep kralježničnih lukova udružen s različitim stupnjem protruzije neuralnih ovojnica i neuralnih elemenata. Najčešća lokalizacija rascjepa kralježnice je lumbosakralna regija (64% slučajeva). Može se javiti u zatvorenom (occulta) i otvorenom (aperta/cystica) obliku. Postoje četiri oblika SB: meningokela, mijelomeningokela, lipomeningokela i rahišiza. Najteži i najučestaliji oblik SB je mijelomeningokela, gdje cista, osim tkiva i cerebrospinalne tekućine, sadrži živce i kralježničnu moždinu. Najčešće komplikacije kod djeteta sa mijelomeningokelom su: Arnold-Chiarijeva malformacija, hidrocefalus, Tethered cord sindrom, neurogeni mjehur, deformacije stopala i brojna druga oštećenja mišićno-koštanog sustava. Genetika i okolišni čimbenici igraju jednaku ulogu u nastanku SB. Ultrazvučna dijagnostika igra važnu ulogu u ranom otkrivanju defekta. Amniocenteza u kombinaciji sa prenatalnim ultrazvukom ima dijagnostičku senzitivnost preko 90%. Visoke vrijednosti alfa-fetoproteina (AFP) u serumu i acetilkolinesteraze tijekom rane trudnoće, smatraju se vodećim faktorima. Istraživanja su pokazala da je neadekvatan unos folne kiseline prije i za vrijeme rane trudnoće povezan s povećanim rizikom od SB i anencefalije. Liječenje bolesnika sa SB vrlo je složeno i zahtijeva multidisciplinarni pristup. Glavni cilj liječenja SB je dopustiti bolesnicima da postignu sposobnost hodanja ili da zadrže svoju trenutnu razinu funkcioniranja, te pokušati usporiti progresiju bolesti. Fizioterapeut nakon procjene postavlja ciljeve i određuje fizioterapijsku intervenciju (Vojta koncept, Bobath koncept, Halliwick koncept, trodimenzionalna manualna terapija stopala, hipoterapija). Krajnji cilj fizioterapije je funkcionalnost, neovisnost i poboljšanje kvalitete života.