Starenje stanovništva trend je koji se diljem svijeta, pa tako i u Republici Hrvatskoj, može pratiti sve od sredine devetnaestog stoljeća, od kada se životni vijek produljio za gotovo četrdeset godina. Broj stanovnika u općoj populaciji sve više raste, a povećava se i udio stanovništva starijeg od šezdeset i pet godina, što se naziva demografskim starenjem. Starenje je ireverzibilan i neizbježan proces te je stoga izrazito važno pri planiranju državnih strategija razmotriti pitanje brige za starije osobe i nastojati, što je više moguće, povećati kvalitetu njihova života i održati ih aktivnim. Jedan od najvažnijih faktora očuvanja i unapređenja zdravlja, funkcionalne sposobnosti te prosperiteta starijih jest tjelesna aktivnost. Njezina važnost do izražaja najviše dolazi u starijoj životnoj dobi, zbog toga što biološko starenje i neaktivnost dovode do porasta broja kroničnih bolesti. Tako je jedan od glavnih ciljeva fizioterapeuta koji rade sa starijim osobama očuvanje tjelesnih funkcija, odgađanje tjelesnog propadanja te poboljšanje funkcionalne mobilnosti kako bi se održala prijašnja kvaliteta i zadovoljstvo životom. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost tjelesne aktivnosti sa snagom donjeg dijela tijela, aerobnom izdržljivošću, različitim aspektima kvalitete života te zadovoljstvom životom. Sudionici istraživanja bili su korisnici doma za starije i nemoćne (N=55, 34,5% muškaraca i 65,5% žena, prosječna dob 82,27 godine, raspon dobi 70 do 95 godina). Podaci su prikupljeni u razdoblju od početka kolovoza do kraja listopada 2016. godine u dva navrata. U prvom dijelu istraživanja prikupljeni su podaci o demografskim karakteristikama, kvaliteti života, zadovoljstvu života te tjelesnoj aktivnosti sudionika, pomoću psihologijskih upitnika. U drugom dijelu istraživanja prikupljani su podaci o snazi donjih ekstremiteta i aerobne izdržljivosti pomoću fizioterapijskih testova. U obradi podataka izračunate su korelacije između navedenih parova varijabli (psihologijskih i fizioterapijskih) u cilju testiranja postavljenih hipoteza. Rezultati istraživanja potvrdili su drugu hipotezu, odnosno, pokazali da postoji umjerena korelacija (r=0,328, p = 0.020) između tjelesne aktivnosti procijenjene upitničkom mjerom i snage donjeg dijela tijela izmjerene testom snage. Treća hipoteza također je potvrđena postojanjem pozitivne, umjerene korelacije (r=0,289, p = 0.042) između tjelesne aktivnosti procijenjene upitničkom mjerom i aerobne izdržljivosti izmjerene 2-minutnim testom stupanja u mjestu. Rezultati provedenog istraživanja također ukazuju na postojanje pozitivne, umjerene do visoke korelacije između tjelesne aktivnosti i tjelesne kvalitete života (r=0,583, p = 0.000), tjelesne aktivnosti i psihološke kvalitete života (r=0,503, p = 0.000) te tjelesne aktivnosti i kvalitete okruženja (r=0,460, p = 0.000), dok je povezanost između tjelesne aktivnosti i domene socijalnih odnosa bila niska i statistički neznačajna (r=108, p = 0.431). Takvim rezultatima djelomično je potvrđena četvrta hipoteza. Rezultati su također pokazali postojanje pozitivne, ali niske i neznačajne korelacije (r=210, p = 0.123) između tjelesne aktivnosti procijenjene upitnikom i zadovoljstva životom također izmjerenog upitnikom. Takvi rezultati ne potvrđuju petu hipotezu. Sveukupno, rezultati provedenog istraživanja govore o važnosti tjelesne aktivnosti za tjelesnu spremnost i dobrobit osoba starije životne dobi.