Bjesnoća (lyssa, hydrophobia) akutna je infektivna bolest središnjeg živčanog sustava na koju su osjetljive sve toplokrvne životinje i čovjek. Virus se nalazi u slini zaraženog domaćina i najčešće se prenosi ujedima i lizanjem, te se može spriječiti pravodobnom imunizacijom. Bjesnoća je duboko ukorijenjena u biocenuzu, a virus može širiti veliki broj različitih životinjskih vrsta. Ovisno o tome koja je životinjska vrsta glavni nosilac i vektor virusa bjesnoće i prema tome u kojem se životnom prostoru uglavnom odvija zaraza, mogu se razlikovati ovi epizootiološki oblici: urbana , silvatična, bjesnoća u ptica, bjesnoća u šišmiša, i artička bjesnoća. Bjesnoća se može smatrati jednom od najduže poznatih bolesti. Bjesnoća je značajan javno zdravstveni problem. Oko 50.000 ljudi godišnje umire od bjesnoće. Znanstveni pristup prevencije bjesnoće počinje s godinom 1885., kada je Louis Pasteur prvi put primjenio laboratorijski pripravak živčanog tkiva zeca s djelomično umrtvljenim virusom bjesnoće u liječenju dječaka kojega je ugrizao bjesni pas. Cilj ovoga diplomskoga rada je prikazati rad antirabične stanice i prikazati aktivnosti koje stanica poduzima kako bi se spriječio razvoj bjesnoće u ljudi ozlijeđenih od životinje koja je potencijalno bijesna davanjem cjepiva ili ponekad davanjem imunoglobulina, te prikaz problematike koliko pacijenata pregledamo, koliko cijepimo i koliko imunoglobulina primjenimo. Iako postoje propisi i kriteriji za provođenje preekspozicijske ili postekspozicijske zaštite često se u praksi susrećemo sa nejasnim situacijama kada je teško procijeniti dali je potrebno primijeniti cjepivo ili imunoglobulin. Svaka antirabična stanica i svaki Zavod pri tome imaju neke vlastite kriterije i stavove. Epidemiološke karakteristike bjesnoće mijenjale su se tijekom vremena kako zbog karakteristika samog virusa koji se lako prilagođava na nove životinjske vrste, tako i pod utjecajem čovjeka. Svojim djelovanjem čovjek je uzrokovao migracije životinja što je dovelo do širenja bjesnoće, ali je isto tako mjerama prevencije ograničio njegovo širenje ili ga čak u nekim područjima eliminirao. Bez obzira na sve navedeno bjesnoća je i danas javnozdravstveni problem čije rješenje se nalazi u zajedničkom radu stručnjaka humane i veterinarske medicine, kao i zdravstvene edukacije stanovništva.