Sažetak | Tijekom posljednjih pedesetak godina transplantacija ljudskih organa, tkiva i stanica postala je uobičajeni kirurški postupak, koji je uvelike poboljšao kvalitetu života tisućama teško oboljelih ljudi. Područje transplantacijske medicine, zbog svoje kompleksnosti, važno je zbog povezivanja kirurga, psihijatara i liječnika somatske medicine gotovo svih profila.
Transplantacija jetre iznimno je značajan korak u području medicine; vjerojatno jedini postupak koji pruža nadu za život osobama koji boluju od širokog spektra oboljenja koja dovode do zatajenja jetre, povećavajući njihovo preživljavanje i njihovu kvalitetu života. Thomas E. Starzl, otac transplantacije izvršio je prvu transplantaciju jetre 1963. godine i prvo uspješno presađivanje 1967. godine. Psihijatrijski komorbiditet kod bolesnika koji su na listi čekanja za transplantaciju, kao i kod onih koji su podvrgnuti postupku te u daljnjem posttransplantacijskom razdoblju važan je i rezultira značajnim morbiditetom i mortalitetom, što predstavlja jedinstvenu priliku za uključenost liaison psihijatara/kliničkih psihologa u liječenje, njegu i pomaganje bolesnicima i njihovim obiteljima, u razrješavanje mnoštva psihosocijalnih čimbenika koji prate postupak transplantacije.
Kada se govori o psihijatrijskim i psihološkim aspektima transplantacije, bitno je izdvojiti preoperativnu psihijatrijsku i psihosocijalnu procjenu i njezinu evaluaciju te postoperativne psihijatrijske probleme. Sama pomisao da je životno važan organ kao jetra nefunkcionalan i da ga treba zamijeniti novim, tuđim organom, može biti teško prihvatljivo i djelovati kao stresor na bolesnika. Razna psihijatrijska oboljenja i psihološke reakcije uobičajene su kod bolesnika koji čekaju na novi organ, kao i kod onih koji su ga dobili: razni depresivni i anksiozni poremećaji su i nadalje vodeće psihijatrijske dijagnoze zbog dugog razdoblja čekanja na organ, na često bolne i složene medicinske postupke, izolaciju, uzimanje psihotropnih i imunosupresivnih lijekova, straha od odbacivanja organa i straha od smrti. Isto tako, nepoželjne psihološke reakcije javljaju se u slučajevima živog davaoca jetre. Iz navedenih razloga, dostupnost psihijatra je nužna.
Važna uloga psihijatra ne završava obavljenom transplantacijom. Narušena kvaliteta života, ponovno uspostavljanje ravnoteže nakon transplantacije može predstavljati vrlo stresno iskustvo, s pojavom novih psihijatrijskih poremećaja ili progresijom već postojećih. Važno je napomenuti da kvaliteta života može imati značajan utjecaj na preživljavanje trasplantiranih pacijenata; općenito je veća nego kod pacijenata koji nisu transplantirani, ali je lošija nego kod zdrave populacije.
Glavni cilj rada bio je ustanoviti utječe li transplantacija jetre na psihičko i fizičko stanje pacijenta tj. na njegovo psihološko i emocionalno stanje i tjelesnu aktivnost, te u kojoj mjeri se razlikuje kvaliteta života bolesnika koji su na listi za transplantaciju, od kvalitete života bolesnika koji su podvrgnuti postupku. Neposredni cilj istraživanja bio je utvrditi prevalenciju depresije i anksioznosti u bolesnika koji još nisu prošli transplantacijski zahvat, nego su u procesu obrade, te prevalenciju depresije i anksioznosti kod transplantiranih pacijenata. Istraživanje je provedeno na 50 pacijenata u Centru za transplantaciju, Dnevnoj bolnici i Zavodu za gastroenterologiju KB Merkur Zagreb. Istraživanjem je utvrđena visoka stopa anksioznosti, depresije i smanjena kvaliteta života kako kod bolesnika koji su u postupku obrade, tako i kod transplantiranih bolesnika. |