Pelvično-perinealna disfunkcija uzrok je značajnog morbiditeta kao i bitan faktor smanjenja kvalitete života, visoke učestalosti koja je i dalje u porastu. Najčešće se manifestira kao inkontinencija urina, zatim kao prolaps uterusa te kao inkontinencija stolice ili kombinacija simptoma. Vodeći uzrok promjena anatomskih odnosa i funkcije pelvično-perinealnog područja su ozljede prilikom poroda, zatim pad razine spolnih hormona u menopauzi, prirođena ili razvojna slabost veziva, a rjeđe posljedica kirurških zahvata ili trauma u području zdjelice. Liječenje nastalih promjena je vrlo kompleksno, nerijetko s nezadovoljavajućim ili kratkoročnim rezultatom. Cilj rada je pregled i meta-analiza istraživanja fizioterapijskog pristupa pacijentima s pelvično-perinealnom disfunkcijom. Pregledom dostupne literature iz baze radova Medline prema ključnim riječima nađeno je 97 radova, no s izrazitom heterogenošću studija. Veliki broj radova bavi se različitim pristupom liječenju pacijenata s pelvično-perinealnom disfunkcijom, najviše kirurškim ili medikamentoznim, te su isključeni iz analize, kao i radovi stariji od 10 godina, oni koji nisu pisani engleskim jezikom te koji nisu dostupni punim tekstom. Zastupljenost kvalitetnih studija o fizioterapijskom pristupu vrlo je niska. Analizirano je sedam radova koji su zadovoljavali postavljene kriterije. Analizirani su radovi randomizirana kontrolirana klinička ispitivanja na značajnom broju pacijentica. Rezultati ukazuju na vrijednost fizioterapije u pacijentica s pelvično-perinealnom disfunkcijom, s naglaskom na korist individualnog vježbanja mišića zdjeličnog dna uz fizioterapeuta. Nalazimo statistički značajno smanjenje simptoma prolapsa genitalnih organa, urinarne inkontinencije, fekalne inkontinencije kao i smanjenje stupnja prolapsa podižući mjehur i crijeva, a sve bez popratnih nuspojava. Tonus mišića koji ne koristimo ili ne vježbamo s vremenom postaje sve slabiji, što upućuje na potrebu cjeloživotnog vježbanja pri čemu fizioterapija ima ključnu ulogu. Ovaj rad upozorava na težinu i kompleksnost pelvično-perinealne disfunkcije, prikazuje potencijal i potiče na uvažavanje fizioterapije u tretiranju iste. Ukazuje se na potrebu za osmišljavanjem programa i formiranjem timova sastavljenih od različitih profila zdravstvenih djelatnika (specijalista fizioterapeuta, ginekologa, urologa, gastroenterologa, primalja, psihologa). Samo je kvalitetnim organiziranjem moguće postići pozitivne rezultate u prevenciji i liječenju pelvično-perinealne disfunkcije.