Ahilova tetiva jest najdeblja i prema mnogim autorima i najjača tetiva ljudskog tijela, dio je mišićno-tetivnog kompleksa m.tricpes surae koji zajedno sa m.plantaris čini površinsku skupinu mišića stražnje potkoljenične regije. S obzirom na to kako je ista građena od tetiva koje daju obje glave m.gastrocnemius i m.soleus njen konačan oblik koji ovisi o količinskim odnosima ovih djelova tetiva dijelimo na tri tipa, odnosno na tip 1, 2 i 3. Tetive su viskoelastične, te poradi toga još pokazuju i svojstva 'creep-a, stress- relaksacije i histereze'. Važno je istaknuti kako 'efektivno hvatište' Ahilove tetive pod kutem od 90' na calcaneus potpomaže njenu elongaciju i oslobađanje energije prilikom povratka iste u prvobitno stanje nakon elongacije. Najvažnija funkcija u kojoj sudjeluje Ahilova tetiva jest zasigurno hod. Ahilova tetiva daje svoj doprinos za vrijeme faze oslonca kroz reguliranje dorzalne fleksije u gležnju svojom ekscentričnom kontrakcijom, te supinacijom subtalarnog i Chopartovog zgloba čime stopalo postaje svojevrsna rigidna poluga poradi koje je samo odgurivanje u završnim podfazama faze oslonca od podloge, u kojemu također dominantno sudjeluje Ahilova tetiva, još efektivnije. Učestalost rupture Ahilove tetive je svake godine u sve većem porastu poradi činjenice da danas sve više ljudi participira u sportu. Za uzrok istih se navode patološki procesi tendinitis i tendionza u kombinaciji sa unutarnjim i vanjskim čimbenicima rizika te u većini slučajeva i sa jednom od tri najčešća mehanizma nastanka ozljede. Parcijalne rupture čine svega 20% svih ruptura Ahilove tetive, te ista prema Kuwadinoj klasifikaciji čini prvi stupanj rupture Ahilove tetive općenito, a pritom je važno istaknuti da će ruptura obično nastati između 2 do 6 cm proksimalno od distalnoga hvatišta tetive. Parcijalnu rupturu ćemo nastojati dijagnosticirati pomoću subjetkivnog i objektivnog pregleda, te uz pomoć radiološke dijagnostike. Nakon postavljene dijagnoze liječnik i bolesnik dogovaraju način liječenja koji će prema gruboj podjeli biti operativan ili konzervativan. Navodi se kako je najbolje rješenje operativno liječenje, te kako se isto uopće ne bi trebalo dovoditi u pitanje kada je riječ o mladim i aktivnim osobama. Razlikujemo više postoperativnih protokola koje možemo primijeniti, a iste možemo podijeliti na standardne protokole i ubrzane protokole. Trenutačno nema dovoljno razvijenih protokola za liječenje parcijalne rupture te su kao orijentir poslužili oni za totalnu rupturu iste, a pritom su najbolje rezultate pokazivali oni koji uključuju primjenu funkcionalne ortoze i rani početak mobilizacije. Uz smjernice koje daje protokol svaki bi fizioterapeut koji radi sa ovakvim ozljedama trebao znati primjeniti neku dodatnu fizioterapijsku vještinu kojom bi potpomogao proces rehabilitacije, te utjecao na bolji ishod cjelokupnog liječenja.