U ovom radu prikazat ću mogućnosti i primjenu konvencionalnih i suvremenih radioloških metoda u dijagnostici bolesti urološkog sustava. Da bi se spoznale bilo kakve promjene, potrebno je prvenstveno poznavati normalnu anatomiju i fiziologiju organa uropoetskog sustava, a zatim i u cjelosti poznavati radiološku anatomiju i patologiju kako bi se pravilno interpretirao bilo koji radiološki nalaz. Stoga ću prvenstveno ukratko opisati anatomiju i fiziologiju urološkog sustava, a zatim dati kratki povijesni pregled razvoja pojedinih metoda. Objasnit ću primjenu RTG, CT, UZV i MR dijagnostike, uz osvrt na prednosti i nedostatke pojedinih metoda. Započet ću sa konvencionalnom rendgenskom dijagnostikom koja je u oblasti urologije još uvijek nezaobilazna i ima važnu ulogu. Ukratko ću pojasniti i uporabu digitalne subrakcijske angiografije bubrežnih arterija te pojedinosti te metode. Nakon toga cu nešto reći o CT tehnologiji, samom uređaju i izvedbi pretrage, te njenoj velikoj važnosti. Nastavit ću prelaskom na suvremene radiološke metode koje rade na različitim principima od rendgenske cijevi, to jest za potrebe nastanka slike ne proizvode ionizirajuće zračenje, za razliku od konvencionalnog RTG-a, CT-a i DSA. To su ultrazvuk i magnetska rezonancija. Ultrazvuk je nezamjenjiva i optimalna metoda za velik broj uroloških indikacija i zasigurno će još neko vrijeme to i ostati. Magnetska rezonancija omogućuje jedinstvenu procjenu u slučaju dvojbenog nalaza CT-a ili UZV-a bez ozračivanja pacijenta, a napreduje i u prikazu funkcije. Opisat ću načine izvođenja pojedinih pretraga, principe rada uređaja i nastanka slike te važnost uloge radiološkog tehnologa za nastanak kvalitetnog slikovnog materijala.