Tjelesno oštećenje se može definirati kao pojava koja podrazumijeva ispodprosječno tjelesno funkcioniranje različitih uzoraka i fenomenologije, te se tjelesno oštećenje često u literaturi može pronaći pod imenom tjelesni invaliditet. Tjelesno oštećenje kod osoba nastaju zbog urođenih malformacija, stečenih deformiteta ili povreda koje često uzrokuju funkcionalnu i/ili motoričnu nesposobnost osobe. Čimbenici zbog kojih tjelesno oštećenje nastaje mogu biti biološki, psihološki, socijalni ili kombinirani čimbenici. Djelovanje navedenih čimbenika postoji u prenatalnom, perinatalnom i postnatalnom razvojnom razdoblju. Kod osoba s tjelesnim oštećenjem važnu ulogu ima kvaliteta života koja se definira kao individualna percepcija vlastite životne stvarnosti u svjetlu vrijednosnih i kulturalnih sustava u kojima netko živi, a s obzirom na očekivanja, vlastite ciljeve i standarde. Kvaliteta života uključuje niz objektivnih i subjektivnih čimbenika zadovoljenja potreba i samoprocjene, te predstavlja značajan aspekt u egzistenciji pojedinca. Kvaliteta života predstavlja subjektivno doživljavanje vlastitog života određeno objektivnim okolnostima u kojima osoba živi te karakteristikama osobnosti koje utječu na doživljavanje realnosti i specifičnim životnim iskustvom osobe. Kako bi se ostvarila što veća kvaliteta života osobe s tjelesnim oštećenjem, potrebno je osigurati kvalitetnu zdravstvenu skrb, vršiti edukaciju osoba s tjelesnim oštećenje te joj prilagođavati uvjete stanovanja, okoliša i transporta. Osobama s tjelesnim oštećenjem mora se osigurati mogućnost zapošljavanja da osoba postane ekonomski neovisna o drugima, te je neophodno da osoba s tjelesnim oštećenjem sudjeluje u svima aktivnostima društvenog i obiteljskog života. Do sada, ali i budućnosti je svakako važno da se promiču prava i vrši implementacija dokumenata koji su značajni za osobe s tjelesnim oštećenjem, te je svakako potrebno ostvariti trajnu senzibilizaciju javnosti za problematiku osoba s tjelesnim oštećenjem.