Cerebralna paraliza definira se kao grupa neprogresivnih ali često promjenjivih motornih oštećenja uzrokovanih lezijom središnjeg živčanog sustava u ranim stadijima razvoja. Premda lezija ostaje neprogresivna, rezultirajuće oštećenje, nesposobnosti i hendikep mogu biti progresivni. SCPE preporuča pojednostavljenu klasifikaciju podtipova cerebralne paralize prema neurološkim simptomima, tj. spastičnu (unilateralnu i bilateralnu), diskinetsku (distoniju i koreoatetozu) te ataktičnu cerebralnu paralizu. Bilateralni spastični oblik cerebralne paralize čini 54% svih osnovnih tipova/podtipova cerebralne paralize te je prema tome najzastupljeniji od svih. Prema topografskoj zahvaćenosti tijela razlikuju se spastična tetraplegija koja zahvaća sva četiri ekstremiteta te spastična diplegija koja zahvaća samo donje ekstremitete. Fizioterapijska procjena je neizostavni dio fizioterapijskog procesa te čini temelj fizioterapijskoj intervenciji. Kod djece sa cerebralnom paralizom koriste se sustav klasifikacije grube motoričke funkcije GMFCS, klasifikacijski sustav manualne sposobnosti MACS, test procjene grubih motoričkih funkcija GMFM te ICF- CY, verzija međunarodne klasifikacije funkcioniranja, onesposobljenja i zdravlja za djecu i mladež. Nakon iscrpne procjene postavljaju se ciljevi i plan intervencije. Najčešće se provode sljedeće intervencije: neurorazvojni tretman prema Bobath konceptu, terapija prema Vojti, Halliwick koncept, terapija senzornom integracijom, cilju orijentirani pristupi, hipoterapija, kućni programi. Budući da cerebralna paraliza utječe na razne vidove funkcioniranja osobe, i tjelesne i psihosocijalne, neizostavna je suradnja stručnjaka različitih profesionalnih disciplina u rješavanju njezinih problema. Timska se suradnja u svojoj kvaliteti i kvantiteti razlikuje, no u habilitaciji djeteta sa cerebralnom paralizom nužni su samo visoko strukturirani oblici timske suradnje.