U ovome radu obrađivana je tema „Slika o vlastitom tijelu kod osoba s tjelesnim oštećenjem“. Mnoge bolesti mogu dovesti do promjene tjelesnog izgleda ali isto tako i smanjene funkcije. Primjerice amputacija udova, mastektomija, ozljede kralježnice, unakaženost lica te kongenitalne bolesti kao što su cerebralna paraliza ili Downov sindrom. Svaka osoba koja proživljava promjenu mora proći kroz dugotrajan i opsežan proces adaptacije na novonastalu situaciju. Suočava se s mnogim emocijama i stanjima poput depresije, anksioznosti, pesimizma i poteškoćama u socijalnim kontaktima. Tada dolazi i do iskrivljene slike o sebi, narušenog 'body imagea'. Slika tijela je skup predodžbi, emocija i stavova vezanih uz tjelesno iskustvo, koje se formira tijekom cijelog životnog vijeka i predstavlja osnovu za razvoj self-reprezentacije. Percepcija vlastitog tijela razlikuje nas od svih ostalih pojedinaca i na neki način predstavlja granice između nas i drugih osoba. Svaki pojedinac drugačije reagira na promjenu: reakcija ovisi o dobi, spolu, vrsti i razini oštećenja te prijašnjim iskustvima. Reakcija može biti projektivna, depresivna ili negirajuća. Na sliku o vlastitom tijelu također veoma utječe okolina te masovni mediji koji su u današnje vrijeme svima lako dostupni i rašireni. Kroz povijest su početna istraživanja bila usmjerena većinom na nezadovoljstvo sa tjelesnom težinom, no danas se postupno razvija svijest o mnogim faktorima koji utječu na percepciju vlastitog tijela. Isto tako zdravstveni djelatnici i stručnjaci moraju biti dovoljno educirani i sposobni da pomognu pacijentima koji imaju poteškoća. Iako o ovoj temi pronalazimo već dosta literature, u stvarnosti bi trebala biti još više zastupljena u korist razvoja medicine i psihologije, ali i u korist osoba koje pate od ovih poremećaja.