Cilj ovog rada je objasniti ulogu radnog terapeuta u radu sa neurorizičnim djetetom. Neurorizično dijete jest svako dijete rođeno iz trudnoće opterećene pojedinim faktorima rizika, a takva djeca čine ukupno 10 posto novorođene populacije. Iako postoje uzroci oštećenja mozga u djece i izvan perinatalnog razdoblja, oštećenje mozga tijekom trudnoće, porođaja te novorođenačkog perioda najčešći je uzrok neurorazvojnih odstupanja u djece. Ta se odstupanja mogu očitovati kao teška (cerebralna paraliza, mentalna retardacija, epilepsija, oštećenje senzorike - vida i sluha) ili blaža (usporen neuromotorni razvoj, nespretnost fine i grube motorike, poremećaj komunikacije - smetnje pamćenja, govora, specifične smetnje učenja). Teška neurorazvojna odstupanja klinički se očituju već u dojenačkoj dobi, dok se blaža odstupanja očituju iza prve godine pa do školske dobi u vremenskom slijedu: usporen razvoj motorike, nespretnosti fine i/ili grube motorike, smetnje ponašanja, razvoja govora i kognitivnog razvoja. Nakon što su detaljno objašnjene ove teškoće, opisane su neke od najvažnijih radnoterapijskih procjena koje se koriste kod neurorizične djece i preko kojih dobivamo važne informacije za daljnju terapiju. Radnoterapijska intervencija započinje ranom intervencijom. Rana intervencija podrazumijeva postupke koji uključuju pravodobno uočavanje i prepoznavanje odstupanja u razvoju te rano provođenje interdisciplinarnih interventnih programa u djece s neurorizikom za nastanak teškoća u razvoju te u djece kod koje je odstupanje u razvoju već dijagnosticirano. U radu su opisani temeljne značajke najčešćih pristupa a to su Terapija Senzorne integracije i Neurorazvojni pristup prema Bobath konceptu. Intervencija to jest praktična pomoć radnog terapeuta treba biti usmjerena na pomoć u rutinskim i dnevnim aktivnostima i edukaciji roditelja, prevenciju razvoja deformiteta i promocija normalnog razvoja i motorike. Za postizanje najboljeg napretka važna je suradnja i velikog broja stručnjaka koji čine jedan multidisciplinarni tim. Roditelje je bitno educirati i dati im točan broj informacija o stanju njihovog djeteta i problemima s kojima se mogu susresti. Važno ih je uputiti na grupe za samopomoć jer su vrlo često zanemareni i zbog bolesti djeteta.