Telemedicina je proces pružanja zdravstvene zaštite i razmjene informacija relevantnih za pružanje zdravstvene zaštite na daljinu uz uporabu telekomunikacijske tehnologije. To uključuje prijenos osnovnih informacija o bolesniku putem računalsnih mreža, prijenos slika kao što su rendgenske slike, slike dobivene putem kompjutorske tomografije, magnetne rezonancije, ultrazvuka ili tijekom patoloških pretraga, živih slika tijekom endoskopskih i drugih procedura, prijenos razgovora s bolesnikom i pregled bolesnika, konzultacije medicinskih stručnjaka kao i različite oblike medicinske edukacije. Najrazvijenija telemedicinska grana je teleradiologija. Razvoj telemedicine praktički je krenuo izumom telefona i bežične telegrafije, ali presudnu ulogu imala je američka vlada i agencija NASA. Nizom projekata i ulaganja u razvoj tehnologije za monitoriranje astronauta došlo je do značajnih pomaka, ne samo u praćenju vitalnih znakova, nego i u pružanju zdravstvenih usluga na daljinu. Ulaganja su se nastavila dalje, s većom koncentracijom na širu populaciju, a ne samo na astronaute. Nakon niza uspješnih projekata i misija diljem svijeta, telemedicina se počela rapidno razvijati u nizu država, posebice u onima koje su površinski velike, a rijetko naseljene. Nekoliko je država koje nam mogu poslužiti kao odličan primjer. U Europi to su nordijske zemlje, posebice Finska. Već su 90-tih godina 20. stoljeća imali razvijenu mrežu sveučilišta i bolnica s mogućnošću pružanja telemedicinskih usluga. Prvi telefonski poziv ostvaren je u Finskoj (Nokia). Izvan Europe ističu se USA, Kanada, Australija te Japan. Telemedicina u Hrvatskoj se u početku koristila samo u znanstvene svrhe. Zavod za telemedicinu osnovan je tek 2005. godine, a danas se u Hrvatskoj nalazi 124 centara za telemedicinu. Zbog rijetke naseljenosti i puno otoka, telemedicina je od izričite važnosti u Hrvatskoj, ali, nažalost, rijetko se koristi.