Sažetak | Medicinska sestra je svakodnevno suočena s bolesnicima koji ne znaju na koji način duhovno pristupiti svom zdravlju, okreću se materijalnom i tjelesnom, a zanemaruje se holistički pristup, osobito onaj duhovni. Vjera, religija i duhovnost se često povezuju kao isto. Međutim, razlike postoje. Netko tko je vjernik i religiozan, ne mora biti duhovan, a također, duhovan se može biti i bez vjere i religije. Većina ljudi vjeruje u nešto, osobito u teškim životnim situacijama. Bolest se smatra jednom teškom životnom situacijom, životnom krizom s neizvjesnim ishodom, i tada većina traži pomoć, traži nekakvo čudo, mijenja način života i način pogleda na život, i traži onu slamku spasa kako bi povratili izgubljeno zdravlje, koje nerijetko počinjemo cijeniti tek kada ga izgubimo. Često na život gledamo kao nešto što je normalno i prirodno, što je tako kako je, kao nešto što ne treba njegovati.Ljudsko tijelo je cjelovito, treba holistički gledati na njega. Kako čovjek radi na svom fizičkom zdravlju, na svojim emocijama, na psihičkom djelu, tako je potrebno njegovati i duhovnu stranu čovjeka jer je ona važan dio njega. Ukoliko se ta duhovna strana zapusti, nerijetko dolazi do neravnoteže i do bolesti. I liječenje fizičke bolesti neće biti kompletno ukoliko ne dođe i do duhovnog zdravlja. Odnos religije i zdravlja još je uvijek dosta neistražen, zagonetan i još uvijek mu se stvara otpor. Ono o čemu čovjek ne zna, to ga često plaši. Kod liječenja bolesnika u bolnicama, liječnik i medicinske sestre uglavnom uzimaju onu tjelesnu anamnezu, eventualno nekakve podatke o psihičkom stanju, ali na duhovnu stranu se nitko ne orijentira. A upravo duhovni problemi mogu dovesti do raznih bolesti. Neopraštanje, srdžba, gnjev, ljutnja, tjeskoba i strah te potiskivanje emocija mogu dovesti do teških i kroničnih bolesti. I određene se bolesti mogu izliječiti kirurškim putem ili lijekovima, ali potrebno je riješiti se negativnih emocija kako bi došlo do potpunog ozdravljenja. |