SAŽETAK Bol se definira kao neugodan emocionalni i osjetilni doživljaj povezan s aktualnim ili mogućim oštećenjem tkiva. Njena ključna zaštitna uloga leži u upozoravanju na potencijalno oštećenje, čime se pomaže očuvati funkcionalnost organizma i spriječiti daljnje ozljede. Svako iskustvo boli je jedinstveno te varira ovisno o pragu boli, emocionalnom i psihološkom stanju pacijenta. Ona djeluje kao mehanizam upozorenja na potencijalno oštećenje tkiva, omogućujući organizmu da pravovremeno reagira i spriječi daljnje ozljede. Bez boli, organizam bi bio izložen ozbiljnijim ozljedama koje bi ugrozile njegovo zdravlje. Primjerice, bez osjećaja boli, osoba bi mogla nesvjesno oštetiti tkivo, što bi dovelo do komplikacija i usporenog oporavka. Bolni podražaji prenose se putem nociceptora, specifičnih živčanih završetaka koji reagiraju na mehaničke, kemijske i toplinske podražaje. Nociceptori pretvaraju podražaje u električne signale (transdukcija) koji se potom prenose kroz živčani sustav do mozga (transmisija). Faza modulacije u mozgu prilagođava intenzitet boli, a percepcija omogućuje svijest o boli te adekvatnu reakciju organizma. U jedinicama intenzivnog liječenja, gdje pacijenti često nisu u stanju verbalno izraziti bol, pravilna procjena i upravljanje boli od presudne su važnosti. U kliničkoj praksi koristi se više metoda za procjenu boli. Jednodimenzionalne ljestvice, poput vizualne analogne ljestvice (VAS) ili numeričke ljestvice boli (NRS), omogućuju brzu procjenu, dok višedimenzionalne ljestvice, poput McGillovog upitnika ili ljestvica koje se temelje na promatranju ponašanja, pružaju dublji uvid u pacijentovo stanje. Odabir liječenja boli temelji se na preciznoj procjeni intenziteta i vrste boli. Farmakološke metode uključuju analgetike, opioide i nesteroidne protuupalne lijekove (NSAID), dok nefarmakološki pristupi, poput fizikalne terapije, psiholoških intervencija ili metoda poput akupunkture i masaže, također imaju značajnu ulogu u ublažavanju boli. Zdravstveni timovi moraju integrirati različite metode liječenja boli i prilagoditi ih individualnim potrebama pacijenata, čime se učinkovito smanjuje patnja, ubrzava oporavak i poboljšava kvaliteta života, osobito u kritičnim okruženjima poput jedinica intenzivne njege. Pritom je važno da se u terapijski plan uključuju i farmakološki i nefarmakološki pristupi, uz stalno praćenje pacijentovih reakcija na terapiju te prilagodbu liječenja sukladno promjenama u njegovu stanju. Osim toga, ključna je uloga medicinske sestre u procjeni boli, primjeni analgetika i edukaciji pacijenta o metodama samopomoći u upravljanju boli.