Postreanimacijska skrb predstavlja specijalizirani segment kliničke prakse usmjeren na oporavak pacijenata kod kojih su prethodno provedeni intenzivistički postupci kao što je kardiopulmonalna reanimacija. Ova skrb se primjenjuje nakon stabilizacije akutnog stanja s ciljem minimiziranja rizika od komplikacija i promicanja funkcionalnog oporavka pacijenta. Kvaliteta postreanimacijske skrbi odlučujući je faktor u ostvarivanju pozitivnog krajnjeg ishoda za pacijenta. Nakon završetka intenzivne skrbi, pacijentima je potreban kontinuirani nadzor i procjena, kako bi se identificirale i pravovremeno prepoznale postreanimacijske komplikacije, koje mogu uključivati respiratorne disfunkcije, neurološke deficite, mišićnu slabost te psihološke posljedice. Nadzor vitalnih funkcija, respiratorna podrška i fizikalna terapija ključni su aspekti ove faze oporavka. Prioriteti su održavanje optimalne oksigenacije, ventilacije i cirkulacije kako bi se spriječili daljnji ispadi kardiovaskularne i neurološke funkcije. Fizičke komplikacije i stečenu slabost radi dugog perioda mirovanja prevenira se postupnim fizičkim rekondicioniranjem. Nutricionistička podrška od vitalnog je značaja za oporavak pacijenta, s obzirom da akutna bolest često dovodi do hiperkataboličkog stanja. Tijekom procesa intenzivnog liječenja, stanje ubrzanog metabolizma označava povećanje kalorijskih potreba organizma u svrhu održavanja adekvatne funkcije vitalnih organa. Adekvatna kalorična i proteinska suplementacija ključna je za oporavak, kao i praćenje i prevencija metaboličkih komplikacija. Psihološka podrška također je integralni dio postreanimacijske skrbi, uključujući intervencije za smanjenje incidencije posttraumatskog stresnog poremećaja i drugih psihičkih posljedica kao što su anksioznost i depresija. Emocionalna nestabilnost može uvelike utjecati na samo liječenje i oporavak te, ukoliko se ne tretira, pridonijeti smanjenoj kvaliteti života nakon otpusta. Zdravstvena skrb za pacijenta u postreanimacijskoj fazi mora biti sustavna i sveobuhvatna te prilagođena individualnim potrebama svakog pojedinog pacijenta. Uključivanje obitelji u proces skrbi može značajno doprinijeti emocionalnom stanju pacijenta. Kvalitetna postreanimacijska skrb zahtijeva multidisciplinarni tim stručnjaka, koji će osigurati sveobuhvatni pristup u svrhu optimizacije ishoda liječenja i ubrzanja procesa rehabilitacije. Stoga, kontinuirano stručno usavršavanje za zdravstvene djelatnike, kao i razvoj protokola i smjernica za postreanimacijsku skrb, smatraju se imperativima u modernom zdravstvenom sustavu.