Sažetak | Hepatitis C (HCV) predstavlja značajan globalni zdravstveni problem, kao kronična bolest
jetre koja može dovesti do teških komplikacija poput ciroze i hepatocelularnog karcinoma. Virus
hepatitisa C prenosi se prvenstveno kontaktom s krvlju zaražene osobe, pri čemu je najčešći način
prijenosa intravenozna upotreba droga. Bolest može dugo ostati asimptomatska, što često dovodi
do kasne dijagnoze i razvoja kasnih komplikacija bolesti.
Tijekom posljednjih desetljeća, značajan napredak postignut je u liječenju hepatitisa C. Terapija
koja se temeljila na interferonu i ribavirinu, bila je dugotrajna i povezana s brojnim nuspojavama,
te je imala ograničenu učinkovitost, s nižom stopom izlječenja od oko 50%. S razvojem novih
lijekova, poznatih kao direktno djelujući antivirusni lijekovi (DAA), terapija hepatitisa C doživjela
je revolucionaran preokret. DAA lijekovi ciljano djeluju na ključne virusne proteine, inhibirajući
replikaciju virusa i omogućujući visoke stope izlječenja, često iznad 95%. Ovi lijekovi ne samo da
su učinkovitiji, već su i značajno skratili trajanje terapije (obično 8 do 12 tjedana) i učestalost
nuspojava u usporedbi s prethodnim terapijama.
Novija istraživanja pokazuju da čak i pacijenti s niskom razinom adherencije na terapiju mogu
postići visoke stope trajnog virusološkog odgovora (SVR). Na primjer, pacijenti koji su imali
manje od 50% adherentnih dana i dalje su ostvarili stope izlječenja iznad 90%, što ukazuje na
otpornost i učinkovitost DAA terapije čak i u okolnostima suboptimalne adherencije.
Ovaj rad analizira epidemiologiju, virusologiju i patogenezu kronične infekcije hepatitisom C, s
posebnim fokusom na evoluciju terapijskih pristupa, uključujući razvoj DAA lijekova, te utjecaj
adherencije na ishode liječenja. Također se obrađuju izazovi s kojima se suočavaju zdravstveni
radnici u dijagnostici i liječenju hepatitisa C, te se ističe uloga medicinskih sestara u pružanju
sveobuhvatne skrbi. |