Koronarografija se danas smatra najpouzdanijom metodom za dokazivanje i procjenu ozbiljnosti aterosklerotskih promjena u koronarnim arterijama, dok se perkutane koronarne intervencije zajedno s farmakološkim terapijama smatraju osnovom za liječenje ishemijske bolesti srca. Iako je transfemoralni pristup dominirao u razvoju interventne kardiologije, transradijalni pristup postaje sve popularnija zamjena za tradicionalni transfemoralni pristup. Obje metode imaju svoje prednosti i nedostatke, ali sve više intervencijskih kardiologa preferira transradijalni pristup iz različitih razloga, kao što su smanjeni rizik od vaskularnih komplikacija i krvarenja, brži oporavak pacijenata, ekonomska isplativost te smanjen rizik od komplikacija i smrtnosti, posebno kod visokorizičnih pacijenata. Iako transradijalni pristup može trajati duže i uključiti veće doze zračenja, iskustvo pokazuje da se ti nedostaci mogu smanjiti praksom. Unatoč varijabilnosti u upotrebi transradijalnog pristupa diljem svijeta, omjer rizika i koristi jasno ukazuje na to da su korištenja ovog pristupa znatno veće od mogućih rizika.