Down sindrom je najčešći kromosomski poremećaj kod ljudi, a pojavljuje se kod 1 djeteta na 600 do 800 novorođene djece. Uzrok sindroma je nepoznat, ali jedan od kliničkih čimbenika za njegov razvoj navodi se starija dob majke. Razlikujemo tri vrste sindroma, odnosno trisomiju 21, translokacijski Down sindrom i mozaicizam. Djeca s Down sindromom mogu imati brojne zdravstvene probleme te se njihov motorički razvoj značajno razlikuje od djece s urednim razvojem. Fizičke karakteristike sindroma variraju od osobe do osobe, ali najistaknutije su male uši, kratki i široki vrat s viškom kože i masnog tkiva, koso postavljene oči, okruglo lice i široke šake. Kao moguće teškoće navode se slabovidnost, oštećenje sluha, snižen tonus mišića, usporen psihomotorni razvoj u vidu teškoća u učenju i interakciji s okolinom, zdravstvene poteškoće te epilepsija. Specifične fizičke karakteristike djece postavljaju sumnju na razvoj Down sindroma, dok se sama dijagnoza potvrđuje kariotipom. Uloga fizioterapeuta kod djece s Down sindromom uključuje temeljitu procjenu djetetovog motoričkog statusa kao i poticanje istog s ciljem optimalizacije njegova uspravljanja i kretanja u prostoru. Fizioterapijska procjena je ključna za uspješnu intervenciju i poželjno je da bude sveobuhvatna, uključujući subjektivne i objektivne procjene te specijalizirane testove za djecu isključivo s Down sindromom. Fizioterapijska intervencija je prilagođena djetetovim potrebama, U fizioterapiji se primjenjuju različiti modeli podrške u habilitaciji djece s Down sindromom, a najučinkovitiji su Neurorazvojna terapija prema Bobath konceptu koji se temelji na neuroplastičnosti te Refleksna lokomocija prema Vojta terapiji. Zbog složenih zdravstvenih komplikacija koje se javljaju kod djece s Down sindromom, u njihovom tretmanu obično sudjeluje više stručnjaka iz različitih područja. Danas svakako važno mjesto zauzimaju interdisciplinarni i transdisciplinarni timski pristupi kako bi se djetetu i njegovoj obitelji pružila potrebna kvaliteta stručne podrške.