Današnji profesionalni nogomet uvelike se razlikuje u odnosu na onaj koji se igrao prije 20 ili 30 godina, puno je više trenažnih procesa, utakmica, putovanja, stresa, itd… Učestalost povreda shodno tome uvelike se povećala. Iako se danas unutar trenažnog procesa puno pažnje posvećuje prevenciji nastanka ozljeda, ipak postoji nešto preko čega se ne može, a to je ljudski limit, tj. sposobnost organizma da podnese opterećenje. Istražujući znanstvene radove na temu učestalosti sportskih ozljeda može se primijetiti kako je na prvom mjestu distorzija gležnja. Ovim radom ukazuje se na važnost kompresivne bandaže unutar 48 sati nakon nastanka povrede. Poznato je kako intraartikularni izljev nastaje u akutnoj fazi unutar 48 do 72 sata nakon nastanka povrede. Područje rehabilitacije ozlijeđenoga gležnja je relativno dobro istraženo te postoje mnogi radovi na tu temu, međutim, nedovoljno je istraženo upravo područje ubrzanja rehabilitacijskog procesa kroz preventivnu aktivnost na prvobitni problem koji nastaje nakon povrede, a to je edem. Izuzetno je važno što prije kroz diferencijalnu dijagnostiku dobiti valjane podatke te krenuti u sanaciju nastale štete kako bismo ju minimizirali. Uloga je diferencijalne dijagnostike kod uganuća gležnja određivanje najvjerojatnije dijagnoze i isključivanje postojanja drugih ozljeda, osim one lateralnog ligamentarnog kompleksa. Primarni je cilj isključiti postojanje frakture, a sekundarni otkriti rupturu tibiofibularne sindesmoze, medijalnih ligamenata ili ozljede hrskavice. Kada postoji sumnja da se ne radi samo o ozljedi lateralnog ligamentarnog kompleksa, potrebno je uputiti pacijenta liječniku. Uloga ovoga rada bila je ukazati na mogućnosti vezane za ubrzanje rehabilitacijskog procesa nakon hiperinverzijske distorzije gležnja drugoga stupnja. Ideja je bila smanjenjem edema omogućiti što ranije dobivanje punog opsega pokreta kao preduvjet bržem i učinkovitijem povratku na nogometni teren, tj. trenažnom procesu. Način na koji se to pokušalo dobiti je točno pozicioniranje kompresije na lateralnu stranu gležnja „ U kompresivna bandaža“. Svaki ispitanik provodio je isti rehabilitacijski proces, a mjerenja je provodio isti fizioterapeut točno određenim mjernim instrumentima. Na početku su ispitanici podijeljeni u dvije skupine, eksperimentalnu i kontrolnu. Ispitanici u eksperimentalnoj skupini imali su „ U kompresivnu bandažu“ u prvih 48 sati nakon povrede, a ispitanici u kontrolnoj skupini imali su „ klasičnu „ kompresiju elastičnim zavojem. Promatrajući dobivene rezultate može se primijetiti kako je pretpostavka da postoji statistički značajna razlika u trajanju rehabilitacijskog procesa kod osoba koje su imale „ U kompresivnu bandažu“ u odnosu na one koji su imali „klasičnu“ kompresiju elastičnim zavojem točna. Rezultati ukazuju na to da su ispitanici eksperimentalne grupe, statistički značajno brže dolazili do većega opsega pokreta, bržeg rješavanja edema, te da su se brže vraćali u trenažni proces.