Sažetak | U ovome radu su opisane različite bolesti koštanog sustava među kojima spadaju upalne, degenerativne bolesti, frakture kostiju i tumori te scintigrafija koštanog sustava kao važna metoda u dijagnostici tih bolesti. Kosti (lat. Ossis) su dio pasivnog lokomtornog sustava te služe kao mehanička osnova za kretanje, održavaju posturu tijela i davanje strukture, čuvaju određene organe, hvatišta su za aktivne sastavnice kretanja (mišiće i tetive) te imaju ulogu u hematopoezi. Kosti se sastoje od koštanog tkiva te se sastoji od tri osnovne stanice; osteoblasti, osteociti i osteoklasti. Matriks se sastoji od organskog i neorganskog dijela. Kosti nastaju na dva načina: izravnim dezmalnim okoštavanjem (lat. Osteogenesis membranacea) i posrednom hondralnom osifikacijom (lat. osteogenesis cartilaginea). Rast kosti u širinu se događa na površini kako se odlaže koštani materijal ispod staničnog sloja pokosnice.
Glavne scintigrafske metode su; planarna scintigrafija, scintigrafija cijelog skeleta, SPECT/CT scintigrafija te troetapna (kod lezija sa pojačanom prokrvljenošću). Glavni uređaj koji se koristi je gama kamera koja bilježi gama zrake koje izlaze u svim smjerovima iz organa u kojem je biodistribuiran radiofarmak. Radiofarmaci su spojevi koji sadrže radionuklide koji se koriste u dijagnostičke i/ili terapijske svrhe. Biodistribucija radiofarmaka u organima je određene njihovim kemijskim svojstvima. Efektivna doza se obilježava sa mjernom jedinicom sivert (Sv; no za dijagnostičke svrhe se koristi milisivert (mSv)). Doza ovisi o dobi, spolu i tjelesnoj masi pacijenta.
Biodistribucija ovisi o prokrvljenosti i metaboličkoj aktivnosti lezije unutar kosti, dok nam veličina lezije nije toliko važna. Zbog određene prokrvljenosti te osteoblastične aktivnosti možemo razlikovati bolesnu kost od zdrave, no važno je napomenuti da scintigrafija nije najspecifičniji postupak jer se različite patološke promjene mogu prikazati jednako, pa ih onda ne može ili ih teško razlikujemo.
Najvažniji radiofarmak je tehnecij-99 u svom “uzbuđenom” stanju 99mTc-MDP čiji je puni naziv tehnecij 99m-metil difosfonat, te je najčešći primjenjivani radiofarmak za scintigrafiju kostiju. Smatra se idealnim radiofarmakom zbog svoje brze eliminacije
2
kroz pacijentovo tijelo, kratkog vremena poluživota (6,02 sata) te niskoenergetskog zračenja (140 keV-a). 99mTc se dobiva iz99Mo/99mTc generatora koji počinje sa ozračivanjem nuklida Uranija-235, zbog čega potom dolazi do njegove fizije i nastanka Mo-99 i drugih radionuklida. 99mTc-MDP se veže na površinu kosti, točnije, pričvrsti se na hidroksiapatit u kristalima kostiju i kalcija u mitohondrijama 3-4 sata nakon intravenske primjene radiofarmaka. |