Heparinom inducirana trombocitopenija (HIT) česta je komplikacija kod kardiokirurških pacijenata. Aktivacija koagulacije kontaktom krvi s umjetnom površinom uređaja za izvantjelesni krvotok, koji se primjenjuje kod kardiokirurških zahvata, kao i povrat krvi obogaćene tkivnim faktorom iz istog uređaja zahtijevaju visoke doze antikoagulansa. Nefrakcionirani heparin (engl. unfractionated heparin, UFH) je antikoagulans izbora. Zbog visoke učinkovitosti u prevenciji zgrušavanja kod izvantjelesnog krvotoka, brzog i jednostavnog intraoperativnog praćenja aktiviranim vremenom zgrušavanja (ACT, eng. activate cloting time) te neutralizacije djelovanja protamin sulfatom. Također zbog njegove jake imunogenosti, brojni kardiokirurški pacijenti razviju protutijela na kompleks heparin- trombocitni faktor 4 (PF4, eng. platelet factor 4) . Dva su tipa HIT-a: (1) HIT I koji nastaje kao posljedica neimune interakcije heparina s trombocitnom površinom i (2) HIT II koji je protutijelima uzrokovana i opasna nuspojava heparinske terapije. HIT se također može podijeliti prema tome kada počinje trombocitopenija kao i prema vremenu oporavka. Najčešće se manifestira kao neočekivani pad broja trombocita (više od 50%) 5. do 10. dana nakon operacije srca iako se nagli pad može dogoditi i prije ovog vremena kao i nakon nekoliko tjedana. Dijagnoza HIT-a kod kardiokirurških pacijenata je kompleksna i temelji se na praćenju broja trombocita te zahtijeva brzu dijagnostiku u slučaju sumnje na HIT. Prije specifične laboratorijske dijagnostike dokazivanja postojanja protutijela potrebna je procjena vjerojatnosti HIT-a kliničkim sustavom bodovanja (engl. 4T score, 4Ts) koji uvelike pomaže kliničarima u postavljanju dijagnoze. Laboratorijska dijagnostika uključuje imunološke i funkcijske testove. Imunološki testovi služe za otkrivanje protutijela na kompleks trombocitnog faktora 4 i heparina, a funkcijski otkrivaju sposobnost protutijela da uzrokuju aktivaciju trombocita ovisno o heparinu in vivo. Zbog različitih ograničenja svakog testa koriste se u kombinaciji. Pacijenti koji razviju protutijela na FP4-heparinski kompleks u prokoagulantnom su stanju i pod visokim rizikom od razvoja komplikacija. Zbog stanja hiperkoagulacije uzrokovane HIT-om može se razviti arterijska i/ili venska tromboza, plućna embolija, duboka venska tromboza, infarkt miokarda i nekroza kože, što i jesu najčešće komplikacije HIT-a. Kod sumnje na HIT treba prekinuti terapiju heparinom i uvesti alternativni antikoagulans i prije dokazivanja protutijela na kompleks heparin-FP4. Transfuzije trombocita tijekom akutne i subakutne faze HIT-a su kontrainducirane, osim ako pacijent ozbiljno krvari jer mogu povećati rizik od tromboze. Kod pacijenata s HIT-om preporuča se odgoda operacije od nekoliko tjedna, a ukoliko je nemoguće odgoditi operaciju, tada se preporuča operacija bez upotrebe stroja za izvantjelesni krvotok, korištenje neheparinskog antikoagulansa ili UFH heparina (eng.unfractionated heparin) uz upotrebu jakih antitrombocitnih lijekova. Kod pacijenata s prošlim HIT-om kod kojih se protutijela ne mogu laboratorijski detektirati, izbor je UFH ako pacijent treba kardio-pulmonalnu prijenosnicu (CPB, eng. cardiopulmonary bypass ). Također, treba izbjegavati prijeoperacijsko i poslijeoperacijsko izlaganje heparinu.