Rak dojke je najčešći karcinom u žena. U žena se može pojaviti već prije tridesete godine života. Kasnija menopauza, nerađanje djeteta i kasnije rađanje prvog djeteta uvelike povećavaju rizik od obolijevanja od ovog karcinoma. Također, postoji i genetska predispozicija za obolijevanje. Ona se nasljeđuje od oba roditelja autosomno recesivno. Mutacije gena BRCA1 i BRCA2 pronađene su kod obitelji s visokom učestalošću raka dojke. Pretilost je isto jedan od faktora rizika obolijevanja, zato što prekomjerna količina masnog tkiva može rezultirati povećanom proizvodnjom estrogena. Izloženost ionizirajućem zračenju u ranijoj životnoj dobi također povećava rizik. Uz sve to, bitno je napomenuti da je karcinom dojke multifaktorska bolest koja ovisi i o vanjskim i o unutarnjim čimbenicima. Postoje geografske i rasne razlike u učestalosti raka dojke. Rizik obolijevanja od raka dojke je viši u razvijenim zemljama i niži u zemljama u razvoju. Najveća stopa incidencije ovog karcinoma je kod žena bijele rase, dok je najmanja kod žena azijskog porijekla. Karcinome dojke svrstavamo u invazivne i neinvazivne. Intraduktalni karcinom, intraduktalni papilarni karcinom te lobularni karcinom in situ primjeri su neinvazivnog tipa karcinoma, dok su duktalni invazivni karcinom, lobularni invazivni karcinom, Pagetova bolest, medularni karcinom, mucinozni karcinom, tubularni karcinom, invazivni papilarni karcinom te inflamatorni karcinom dojke primjeri invazivnog tipa. Najčešći tip karcinoma dojke je invazivni duktalni karcinom koji sačinjava više od 80% svih karcinoma dojke. Ključ za uspješno liječenje raka dojke je rana dijagnoza. Bitno je da žene redovito provode samopregled dojki, što uključuje pipanje dojke i pazuha. U rutinskoj dijagnostici karcinoma dojke klinički pregled predstavlja osnovu na koju se kasnije nadovezuju ostali dijagnostički postupci. Slikovne metode poput mamografije, ultrazvuka te magnetske rezonance su također bitne. Kod terapije raka dojke podrazumijevamo kirurški zahvat, tj. poštednu operaciju, hormonsku terapiju, kemoterapiju te radioterapiju. U ranom stadiju se primjenjuje kirurški zahvat kojim se uklanja tumor u dojci, zadržavajući čim više zdravog tkiva te smanjuje fizičke posljedice. Nakon kirurškog zahvata najčešće se primjenjuje radioterapija kao adjuvantna terapija. Kod pacijentica čiji tumori izražavaju hormonske receptore 2 primjenjiva se hormonska terapija. Kemoterapija, makar vrlo uspješna, često uzrokuje nuspojave poput mučnine, umora i gubitka kose. Imunohistokemijsko bojenje se koristi kako bi se otkrila prisutnost specifičnog proteinskog markera koji može pomoći u klasifikaciji tumora. Korištenjem imunohistokemijskih markera mogu se riješiti problemi poput diferenciranja dijagnoze različitih benignih lezija i karcinoma te razlikovanje vrste karcinoma dojke. Postoji više imunohistokemijskih terapijskih markera karcinoma dojke. Najčešće su to estrogenski receptori i progesteronski receptori (hormonski receptori), citokeratin 7, HER2/neu receptori te Ki67. Imunohistokemijska detekcija hormonskih receptora dio je rutinske obrade raka dojke. Pacijentice koje imaju pozitivni hormonski status imaju bolju prognozu, jer postoje ciljane terapije koje blokiraju hormone i usporavaju rast tumora. HER-2/neu identificiran je kod 10-20% pacijenata s karcinomom dojke te on predstavlja osjetljivost na Herceptin. Bitnu ulogu ima i citokeratin 7 makar pronađen samo u malim količinama.