SAŽETAK Multipli mijelom je zloćudna neoplazma hematopoetskog (krvotvornog) sustava kojeg karakterizira nekontroliran i povećani rast i razmnožavanje plazma stanica u koštanoj srži. Bolest uglavnom pogađa stariju populaciju i 10 % svih hematopoetskih tumora opada na ovu skupinu (1 % svih malignih oboljenja). Očituje se nespecifičnim simptomima i znakovima bolesti poput neobjašnjene anemije, renalne insuficijencije, bolova u kostima te povećanom sklonosti infekcijama zbog čega obično do dijagnoze prolazi dugo vremena, a upravo je pravovremena dijagnostika ključna za poboljšanje ishoda liječenja. Dijagnostika se temelji na laboratorijskim testovima poput kompletne krvne slike, biokemijskih parametara (poput kreatinina, ureje, kalcija, CRP-a, LDH), zatim elektroforeze proteina seruma i urina, imunofiksacije i određivanja slobodnih lakih lanaca. Za potvrdu dijagnoze potrebno je učiniti dijagnostiku koštane srži. Postupcima aspiracije i biopsije koštane srži uzimaju se uzorci koštane srži za citološku, staničnu i citogenetsku analizu te kosti za patološku dijagnostiku. Radiološkom dijagnostikom koja uključuje rendgenske slike može se prikazati pojedina područja koštanog skeleta koja su zahvaćena bolesti u vidu osteolitičkih lezija, te patoloških fraktura. Magnetska rezonanca daje dobar uvid u mekotkivne strukture kakve mogu biti ekstramedularni plazmocitomi te njihov odnos prema središnjem živčanom sustavu (mozak, leđna moždina) kako bi se isključila kompresija na živčano tkivo. Niskodozna kompjuterizirana tomografija daje precizniji opis koštanih promjena i također prikazuje mekotkivne strukture te druge organe koji mogu biti prožeti plazma stanicama, dok pozitronska emisijska tomografija (PET) daje uvid u patološke strukture i bolešću zahvaćena tkiva osim koštane srži koja pojačano nakupljaju radiofarmak 19FDG. Na temelju dobivenih rezultata slijedi stratifikacija bolesti odnosno određivanje samog rizika bolesti i započinje liječenje koje je za svakog bolesnika individualno i zahtijeva multidisciplinarni pristup. Liječenje uključuje ponajprije biološke lijekove poput inhibitora proteasoma, imunomodulatore i kortikosteroide, zatim kemoterapiju, radioterapiju, a u slučajevima kada je bolesnik dobrog općeg stanja, bez značajnih oštećenja organa i mlađi je od 70 godina u obzir dolazi i autologna transplantacija krvotvornih matičnih stanica koja je i dalje standard kod svih bolesnika koji su pogodni za transplantaciju usprkos napretku liječenja i razvijanju novih terapijskih opcija. Nove ciljane terapije i imunoterapije pružaju nadu za poboljšanje prognoze budući da je multipli mijelom još uvijek neizlječiva bolest ali se može pretvoriti u kroničnu bolest, vodeći pritom računa i o kvaliteti života bolesnika.