Urea je glavni metabolički produkt razgradnje aminokiselina i proteina koja nastaje isključivo u jetri kao dio ciklusa uree. Njezino zadržavanje u krvi (uremija) karakteristično je kod bubrežnih bolesti, zbog njenog izlučivanja putem bubrega koje iznosi više od 90%. Bez obzira na brzinu istjecanja u proksimalni kanalić, većina se uree stvorene tijekom metaboličkih procesa izlučuje glomerularnom filtracijom u bubregu uz 40 – 60% ponovne difuzije u krv. Urea je uvelike rasprostranjena molekula koja se koristi u proizvodnji plastike, umjetnih gnojiva, a veliku primjenu ima i u dermatologiji. S obzirom na malu molarnu masu nalazi se najvećim dijelom u mokraći ali i u krvi, znoju, majčinom mlijeku i tako dalje. Povišene ili snižene vrijednosti koncentracije uree većim dijelom ovise o prehrani. Tako osobe čija prehrana sadrži veće količine proteina imaju nešto veću koncentraciju uree, dok s druge strane osobe čija je prehrana siromašnija proteinima imaju sniženu koncentraciju uree. Svi klinički laboratoriji koriste se vlastitim metodama prilikom određivanja brojnih analita, ujedno i određivanja uree koja je glavna tema ovog rada. Svaki klinički laboratorij ima vlastite referentne intervale ovisno o dobi, spolu te vrsti pacijenata koji se obrađuju u njihovim kliničkim zavodima, npr. nefrološki bolesnici, gastroenterološki bolesnici, dijabetičari, hematološki bolesnici i ostali. Postoje različite vrste metoda, a kao zlatni standard smatra se UV kinetička metoda. Modernijim testovima, smatraju se testovi koji su puno jednostavniji za izradu, ekonomičniji te manje bolni za pacijenta. Takvi testovi su point of care testovi koji se izvode na mjestu liječenja u blizini njege pacijenta. Priprema pacijenta predstavlja bitan dio prije samog uzorkovanja krvi, stoga svi pacijenti trebaju poštivati uputstva prije dolaska na određivanje koncentracije bilo kojeg analita. Klinički značaj uree ima veliku ulogu u različitim područjima medicine, a najvećim dijelom obuhvaća mokraćni, cirkulacijski, probavni i živčani sustav.