SAŽETAK U posljednja dva desetljeća kao uspješna strategija liječenja definitivnog oblika zatajenja srca nametnula se terapija mehaničkom potporom lijeve klijetke (LVAD, engl. left ventricular assist device) koja se, prema trenutno važećim smjernicama američkih i europskih strukovnih udruga, nudi samo najpogođenijim osobama s definitivnim zatajenjem srca i s najlošijom prognozom, dakle inotropno ovisnim pacijentima i onima koji su već liječeni privremenom mehaničkom potporom zbog hemodinamske nestabilnosti. Jednogodišnji i dvogodišnji rezultati ROADMAP studije objavljeni 2015. i 2017. pokazali su da liječenje LVAD-om ne poboljšava jednogodišnje i dvogodišnje preživljenje, fizičku sposobnost i kvalitetu života samo kod najteže pogođenih bolesnika sa zatajenjem srca, već i kod nekih manje pogođenih, inotropno neovisnih bolesnika s kroničnim zatajenjem srca. Nažalost, danas ostaje nerazjašnjeno pomoću kojih bi se kliničkih i/ili laboratorijskih pokazatelja među izrazito heterogenom skupinom inotropno neovisnih pacijenata s kroničnim zatajenjem srca najlakše odredili oni pojedinci kojima bi rano liječenje LVAD-om zaista poboljšalo kvalitetu života i produžilo preživljenje. Rezultati brojnih dosad provedenih istraživanja pokazuju da neki novi biološki pokazatelji, koji odražavaju složene patofiziološke promjene koje nastaju u sklopu zatajenja srca, bolje predviđaju progresiju bolesti i pojavu nuspojava od postojećih i trenutno utvrđenih kliničkih i laboratorijskih prediktora.