Socijalni model invaliditeta kreće od perspektive da su svi članovi društva jednako vrijedni, da individualne razlike pojedinaca u društvu doprinose kompleksnosti i kvaliteti tog društva te da društvo treba uložiti trud u prilagođavanje svim svojim članovima. Ne negirajući objektivne poteškoće koje osoba ima, ovaj model upućuje da osobe s invaliditetom potiču na uklanjanje neznanja, predrasuda i drugih barijera, kao što su nepristupačni prostori. U skladu s navedenim, i okupacijski modeli se nastavljaju na socijalni model u zagovaranju prava i važnosti aktivnog uključivanja svake osobe u svakodnevne, osobno važne aktivnosti (okupacije) kao preduvjeta zdravlja i dobrobiti. Tjelesno vježbanje i treninzi mogu biti važan dio okupacija pojedinca, koji doprinosi osjećaju produktivnosti, zadovoljstva, psihosocijalne i zdravstvene dobrobiti te kvalitete života. Osim socijalne podrške, kao preduvjet uključivanja u ovu okupaciju je osiguravanje prostora koji omogućuje nesmetanu participaciju. Ako prostor nije pristupačan svima, bez obzira na mogućnosti kretanja ili orijentacije, on nije inkluzivan i u suprotnosti je s navedenim modelima. Ovaj rad se ciljano usmjerava na problematiziranje pristupačnosti prostora za vježbanje te daje smjernice kako omogućiti pristup i mogućnost treniranja u teretani svim osobama koje imaju želju i motivaciju za takvom vrstom okupacije, bez obzira na sposobnosti ili vrstu invaliditeta.