SAŽETAK: Motorički razvoj prvobitno se odnosi na kretanje, poboljšanu kontrolu nad vlastitim tijelom, čime i pokreti postaju sve više svrhoviti i skladniji i upravo zbog toga osoba nakon nekog vremena dolazi i do mogućnosti baratanja predmetima. Razlikujemo tri kategorije temeljnih, spontanih pokreta kroz koje možemo pratiti razvoj motorike: kretanje, održavanje ravnoteže te sposobnost korištenja ruku kao alata u raznim aktivnostima, tj. baratanje predmetima. Motorički razvoj varira od osobe do osobe te ga je samim time kod nekih individua potrebno razvijati uz pomoć izvođenja terapijskih vježbi. Kada govorimo o primjeni motoričkog razvoja i motoričke sigurnosti u kontekstu izvođenja vježbi, najčešće govorimo o stvaranju novih ili ponovnom učenju izgubljenih obrazaca pokreta. Na motorički razvoj utječe nekolicina faktora; motoričko planiranje, sukcesivne radnje te koordinacija otvaraju mogućnost izvedbe kompleksnih pokreta, odnosno motoričku izvedbu što utječe na motorički razvoj čovjeka. Već iz toga možemo vidjeti kako motorički razvoj u kombinaciji sa motoričkom sigurnošću predstavljaju jedne od ključnih čimbenika u savladavanju terapijskih vježbi. Pri tome ključnu ulogu ima fizioterapeut koji pomaže pacijentu vratiti narušena motorička znanja kada su, zbog bolesti ili traume, ona narušena. Kako bi terapija bila uspješna mora postojati kooperacija između terapeuta i pacijenta, a uz to na ishod terapije utječu i mnogobrojni drugi čimbenici koji jesu: jasne pisane (koje uključuju i vizualne) ili verbalne upute, dobra demonstracija pokreta uz jasno popratno objašnjenje, kvalitetna facilitacija pokreta od strane terapeuta, omogućiti pacijentu dovoljno vremena kako bi pravilno uspio savladati zadanu vježbu te samo okruženje u kojem se terapija provodi. Same upute koje pacijent dobiva od strane terapeuta prilikom provedbe fizioterapijskog plana moraju biti jasno objašnjene te se uz benefite izvođenja vježbi također moraju navesti i eventualni rizici koji postoje, potencijalne posljedice koje bi mogle nastupiti u slučaju da pacijent ne želi nastaviti s terapijom, ali i alternativne vrste terapije koje bi također mogle imati pozitivan učinak na poboljšanje stanja kod osobe kojoj su dodijeljene terapijske vježbe. Kroz ovaj rad dotaknuti ćemo se elemenata koji se primjenjuju u terapijskim programima kako bi što bolje predočili na koji način možemo maksimizirati motorički razvoj i postići najviši stupanj motoričke sigurnosti kod pacijenta.