Karcinom debelog crijeva bolest je kojoj incidencija zabrinjavajuće raste. Pojavnost se značajno povećava sa starošću. Brojni su čimbenici rizika koji se povezuju s javljanjem ovog malignog oboljenja, ali bitnu ulogu igra i genetika. Karcinom debelog crijeva najčešće se pojavljuje u industrijski razvijenim zemljama. Izuzetno je važno rano otkrivanje koje u velikom broju slučajeva ima utjecaj na ishod liječenja. U Hrvatskoj se provode programi prevencije i ranog otkrivanja, ali svijest populacije i dalje se treba podizati o sve većoj raširenosti ovog malignog oboljenja. Najčešći i najpouzdaniji dijagnostički postupak je kolonoskopija. Medicinska sestra mora biti upoznata s ovim zahvatom, mora znati od čega se sastoji psihička i fizička priprema bolesnika, priprema pribora, sestra također asistira liječniku prilikom izvođenja zahvata i skrbi o bolesniku nakon što je proveden. Nakon dijagnosticiranja koje se najčešće provodi putem kolonoskopije, mogućnost potpunog izlječenja zahtijeva kirurški zahvat. Ovisno o zahvaćenosti i proširenosti tumora, dio crijeva potrebno je otkloniti. O stadiju, zahvaćenosti i pojavi metastaza, ovisi da li postoji mogućnost potpunog izlječenja. Ne rijetko je potrebno bolesniku napraviti kolostomu. Izuzetno je bitna uloga medicinske sestre prilikom edukacije bolesnika vezano uz kolostomu- postavljanje podloge i vrećice, pražnjenje vrećice i higijena okolne kože. Osoba s postavljenom kolostomom često prolazi različite psihološke reakcije koje su povezane s promijenjenim izgledom i načinom života, stoga mu je potrebno dati dovoljno vremena na prilagodbu te postepeno i strpljivo provoditi edukaciju. Ukoliko nije moguće izliječiti bolesnika, prelazi se na palijativnu skrb. Ona podrazumijeva pružanje takve skrbi koja će bolesniku omogućiti najvišu razinu kvalitete života. Više nije bitno liječiti bolest, već umanjiti simptome, bol i patnju bolesnika. Medicinska sestra koja ju pruža mora biti dobro upoznata s osnovnim ciljevima palijativne skrbi i načinima kako skrbiti za bolesnika u terminalnoj fazi bolesti, odnosno umirućeg bolesnika. To od nje zahtijeva stalno učenje, stjecanje novih spoznaja i cijelo životno stručno usavršavanje. Izuzetno su bitne komunikacijske vještine, empatija, sposobnost aktivnog slušanja i postizanje odnosa povjerenja s bolesnikom.