Ebola virusna bolest je veoma opasna, smrtonosna hemoragijska zarazna bolest koja se javlja kao posljedica zaraze ebola virusom iz porodice Filoviridae. Postoji šest vrsta virusa ebole – Zaire, Sudan, Bundibugyo, Tai Forest, novootkriveni Bombali i Reston. Svi osim vrste Reston su endemski u Africi. Prva pojava virusa pripadnika ove porodice zabilježena je 1967. godine u afričkim državama DR Kongo i Sudan. Do sada najveća epidemija pojavila se u zapadnoj Africi 2013. godine odakle se proširila i postala globalnom prijetnjom javnom zdravlju. Prirodni rezervoar ebola virusa su vjerojatno afrički voćni šišmiši no to nije dokazano. Virus se prenosi kontaktom sa zaraženom krvlju, tkivom, tjelesnim tekućinama ili odjećom inficiranih osoba ili životinja odnosno njihovim leševima, putem sluznice i oštećenja na koži. Imunopatogeneza ebola virusa nije dokraja jasna. Simptomi napreduju od nespecifičnih i sličnih drugim infekcijama do teških komplikacija, zatajenja višestrukih organa i tjelesnih sustava, septičkog šoka i smrti. Smrtnost ebola virusa je vrlo visoka i doseže 75%. Osobe koje prežive pate od trajnih posljedica nakon dugog vremena oporavka te su zarazne mjesecima nakon prve pojave simptoma. Virusna RNA u sjemenoj tekućini preživjelih muškaraca može se detektirati i do tri mjeseca nakon infekcije. Ne postoji antiviralna terapija niti cjepivo za sve vrste ebola virusa iako je u SAD-u odobreno jedno cjepivo i dva tretmana protiv Zair ebolavirusa. Liječenje je usmjereno na suportivnu i simptomatsku terapiju. Najugroženije skupine su zdravstveni djelatnici, koji moraju primjenjivati stroge mjere zaštite protiv zaraze i širenja infekcije. Prevencija uključuje antropološke i sociološke mjere usmjerene na implementaciju sigurnih praksi, prekidanje lanca transmisije virusa te sprečavanje zaraze ranjivih dijelova populacije. Pridržavanje mjera prevencije prilikom kontakta sa životinjama, potencijalnim izvorima infekcije te pravilna higijena glavni su čimbenici u sprečavanju budućih pogubnih epidemija.