SAŽETAK Dehidraciju smatramo najčešće spominjanim poremećajem u pedijatrijskoj populaciji. Za izdvojiti je podatak da niti jedna skupina u pedijatrijskom rasponu nije pogođena dehidracijom koliko je dojenačka. Poremećaj autori nerijetko izjednačavaju s hipovolemijom, no ovi pojmovi nisu istoznačnice. Gubitkom vode a ne i elektrolita dobivamo samo porast natrija. Dolazi do pomaka tekućine u ekstracelularni prostor i nastojanja održavanja ravnoteže volumena naspram intracelularnog. Upravo ovu pojavu nazivamo dehidracijom. Procjenu stanja dehidriranog djeteta primarno vršimo na osnovi kliničkih znakova i dijelimo je na blagu, umjerenu i tešku. U procesu liječenja, uz terapiju osnovne bolesti/uzroka i stabilizaciju teške dehidracije kao kritičnog stanja, pristupamo što žurnijoj rehidraciji, a naglasak stavljamo na holistički pristup djetetu, dobro uzetu anamnezu i analiziranu povijest bolesti (razvoj i tijek trudnoće, porod, prehrana, razvoj, navike, sadašnje bolesti, cijepljenje, obiteljska anamneza i mogućnost prevencije aktualne dehidracije). Uz terapijske postupke važno je za istaknuti izrazitu važnost pažljivog pristupa roditelju/skrbniku, kvalitetnu komunikaciju, razumijevanje i uravnoteženost želja i aktualnih mogućnosti. Cilj je rada prikazati dehidraciju kao opasno stanje koje može značajno ugroziti život djeteta, ali i metode liječenja kojima se njezini štetni utjecaji na dijete mogu znatno reducirati