Sindrom kroničnog umora definiran je kao uznemirujući, perzistirajući, subjektivan osjećaj fizičkog, emocionalnog i/ili kognitivnog umora ili iscrpljenosti povezan s rakom ili liječenjem raka koji nije razmjeran nedavnoj aktivnosti i interferira s uobičajenim funkcioniranjem. To je jedan od najčešćih nuspojava u pacijenata s rakom. Utvrđeno je da je umor posljedica aktivnog liječenja, ali može potrajati i u razdobljima nakon liječenja. Otprilike 50% svih pacijenata pati od umora u vrijeme dijagnoze. Taj se broj povećava na 80-96% u bolesnika koji su podvrgnuti kemoterapiji i 60-93% u bolesnika koji su podvrgnuti terapiji zračenjem. Kod pacijenata oboljelih od raka, umor je jedan od naj zabrinjavajućih simptoma povezanih s rakom i liječenjem raka, a ima značajan utjecaj na kvalitetu života i dnevne aktivnosti. Postoje mnogi čimbenici povezani s liječenjem i samim rakom koji doprinose razvoju kroničnog umora, od kojih mnogi nisu u potpunosti shvaćeni. Intervencije mogu uključivati edukaciju i savjetovanje, opće strategije za zbrinjavanje umora te specifične nefarmakološke i farmakološke metode liječenja. Umor je često neprijavljena komplikacija kod pacijenata s rakom i, kada je prijavljen, odgovoran je za smanjenu kvalitetu života. Stoga su rutinski pregledi radi utvrđivanja umora važna sastavnica u poboljšanju kvalitete života bolesnika s rakom.