Neuroplastičnost je način adaptacije na promjene u uvjetima okoline, učenju novih informacija te razvoju novih setova vještina. Neuroplastičnost i motoričko učenje su područja moderne neuroznanosti koja se nalaze u ekspanzivnom znanstvenom napretku. Do prihvaćanja sposobnosti neuroplastičnosti od strane znanstvene zajednice te njezinoj sposobnosti nadomještanja i povratku funkcija oštećenih struktura došlo je tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Rad prikazuje na koji način fizioterapija i fizička aktivnost utječe na razvoj neuroplastičnosti središnjeg živčanog sustava pojedinca. Kroz podjelu i organizaciju središnjeg živčanog sustava primjećujemo njegovu strukturu i anatomsku podjelu. Središnji živčani sustav možemo promatrati kao hijerarhijsku organizaciju, kod koje viši centri središnjeg živčanog sustava kontroliraju niže centre i paralelnu organizaciju gdje svaka razina kontrole unutar središnjeg živčanog sustava ima svoju neovisnost i jednako je bitna u funkcioniranju sustava. Primanje, obrada, reagiranje jesu funkcije živčanog sustava neovisne jedinke. Prema znanstvenim radovima koji su korišteni u radu saznajemo da je pokret i fizička aktivnost pokretač neuroplastičnosti mozga odraslih jedinki. Stoga, primjećujemo da su neuromodulatori kemijski pokretači neuroplastičnosti središnjeg živčanog sustava. Također, u radu su prikazane bolesti i oštećenja središnjeg živčanog sustava te mogućnost reorganizacije s prikazom utjecaja neuroplastičnosti nakon ozljede istog. Unutar ovoga završnog rada obrađen je pristup neuroplastičnosti u fizioterapiji. Iako je neuroplastičnost ključ za oporavak nakon ozljeda i oštećenja središnjeg živčanog sustava, znanost upozorava na negativne aspekte neuroplastičnosti, njezinu takozvanu “tamnu stranu”.