Spinalna mišićna atrofija (SMA) čest je autosomno recesivni poremećaj koji se smatra drugi najčešćim uzrokom smrti dojenčadi s procijenjenom prevalencijom od 1 na 10 000 živorođene djece. Poremećaj je uzrokovan nedostatkom SMN1 gena koji dovodi do slabosti udova, otežanog gutanja i abnormalnog disanja. Geni SMN1 i SMN2 ključni su za shvaćanje nastanka ovog poremećaja. Ova bolest uzrokovana je homozigotnim mutacijama u genu SMN1 koja se najčešće manifestira kao homozigotna delecija, općenito pokazujući odsutnost sedmog egzona. Gen SMN1 najveći je proizvođač SMN proteina potrebnog za zdravlje motornih neurona dok je gen SMN2 njegova druga inačica. Jedina funkcionalna verzija SMN proteina koju proizvodi gen SMN2 je izoforma SMNΔ7 koja nije dovoljna za održavanje zdravlja motornih neurona pa tako ni neuromuskularne homeostaze. Fenotip bolesti klasificiran je u četiri razreda (SMA1-SMA4) gdje spinalnu mišićnu atrofiju prvog tipa karakteriziramo kao bolest najjačeg intenziteta dok spinalnu mišićnu atrofiju četvrtog tipa karakteriziramo kao onu najslabijeg. Rana dijagnostika spinalne mišićne atrofije vrlo je važna radi pravovremenog započinjanja terapije. Dijagnostičke metode spinalne mišićne atrofije baziraju se na lančanoj reakciji polimerazom (PCR). PCR tehniku karakterizira umnažanje DNA in vitro metodom, enzimskim putem eksponencijalnom brzinom koja uključuje ponovljeni ciklički proces definiran u nekoliko faza. Osim PCR-a kao bazične metode, najčešće korištena metoda za dijagnostiku mutacija SMN1 gena kod heterozigotnih i homozignotnih nositelja je MLPA test (engl. Multiplex Ligation-dependent Probe Amplification). MLPA test zbog svoje efikasnosti i preciznosti je uzet kao zlatni standard u dijagnostici spinalne mišićne atrofije. Osim MLPA-a za dijagnostiku SMA koristi se i DNA sekvenciranje po Sangeru, metoda za određivanje nukleotidnog slijeda DNA. Također jedna od važnih dijagnostičkih analiza je i test nositelja mutiranog gena (engl. carrier screen) kojem je cilj populacijski probir nositelja spinalne mišićne atrofije u svrhu identifikacije parova u riziku za rađanje djeteta sa SMA. U radu su opisane i terapije onasemnogen abeparvovekom (Zolgensma) i nusinersenom (Spinraza), dvama lijekovima odobrenim u RH za liječenje SMA.