“Svjetska zdravstvena organizacija definirala je kvalitetnu komunikaciju kao jednu od pet vještina neophodnih za zdrav i sretan život.” (“Portal hrvatskog društva za ginekologiju i opstetriciju”) U ovome radu govorit ću upravo o komunikaciji u svojoj struci, odnosno zdravstvenih djelatnika, ali i naravno općenito. Mediji nam često prenose pacijentove loše kritike vezano za odnos zdravstvenih djelatnika prema njima, pa ću navoditi primjere kako se možemo odnositi prema pacijentima ovisno o njihovom stanju, dakle dijagnozi ili čak dobnoj skupini. Dodatna edukacija o tim vještinama je vrlo važan faktor za našu struku, ali naravno i sam naš karakter dolazi na vidjelo, stoga su humanost i empatija broj jedan preduvjet za daljne razvijanje bilo kakvog odnosa, suradnje ili liječenja. Prema bolesniku se trebamo odnositi holistički, sa suosjećajnošću, uvažavati njegove osobnosti. Empatijom pokazujemo da imamo razumijevanja, a time nas pacijenti više poštuju, osjećaju se prihvaćenijima i povezanijima sa nama. Rezultati liječenja će zasigurno biti lošiji sa lošom komunikacijom i bez navedenih pristupa u ponašanju od strane nas kao djelatnika. Kroz posao često se suočavamo sa situacijama gdje bi se trebali izboriti za svoja prava, pa možemo reagirati različito, na tri načina: neasertivno, asertivno ili agresivno. Bitno je još istaknuti da se u poslu svakodnevno susrećemo i sa lošim dijagnozama naših pacijenata koje neće imati sretan završetak, stoga je važno znati kako prenijeti takvu poruku njima i njihovim obiteljima. Naposlijetku, dotaknut ću se i nekih prava koje pacijent ima.