Prihvaćena definicija kronične rane je relativizirana, te se kroničnom ranom smatra svaka rana koja ne cijeli u “razumnom vremenskom periodu“. Međutim, u literaturi se najčešće navodi da rana koja ne zacijeli za 3 – 4 mjeseca, postaje kronična (1). Rana je prekid anatomskog i funkcionalnog kontinuiteta tkiva i organa. Ona može nastati djelovanjem mehaničkih, termičkih, kemijskih, bioloških, električnih i kombiniranih čimbenika. (2) Rane je moguće podijeliti prema uzroku nastanka i prema vremenu i tijeku cijeljenja. Obzirom na tijek cijeljenja rane se dijele na akutne i kronične. Cijeljenje rane odvija se u nekoliko faza bez obzira radi li se o akutnoj ili kroničnoj rani. Faze cijeljenja rana nisu jasno odvojene, već se procesi zbivaju simultano i različitom dinamikom u pojedinim dijelovima defekta. Razlika između akutnih i kroničnih rana je u tomu što kod potonjih faze cijeljenja nisu pravilne i nikada ne završavaju ponovnom uspostavom anatomske i funkcionalne cjelovitosti i integriteta. Kronična rana je bolest starije populacije: 29% bolesnika s kroničnim ranama ima manje od 69 godina, 32% bolesnika je između 70 i 79 godina, a najbrojnija grupa je među najstarijom populacijom, te 39% bolesnika ima 80 i više godina (1). U svakodnevnoj kliničkoj praksi najčešće susretani tipovi kroničnih rana su ulcus cruris, dekubitus i dijabetičko stopalo. Sva tri tipa rana imaju svojih specifičnosti, nadasve u nastanku, no imaju i puno zajedničkih karakteristika, posebno u fazama cijeljenja i liječenju. Medicinska sestra ima jednu od ključnih uloga u liječenju kronične rane, izrađuje plan zbrinjavanja rane, procjenjuje stanje rane u svim fazama liječenja, aktivno sudjeluje u svim aspektima tretmana i evaluira provedene postupke.