Igra je za ljude instinktivan nagon, dolazi spontano i prirodno, opušta nas i rasterećuje jer je lagana i jednostavna. Igra istovremeno može biti svrsishodna, ali i ne mora. Iako svaka igra je na neki način svrsishodna čak i ako njezina svrha i cilj nije lako primjetan. Najčešće se pojmovi zdravstvene ustanove i zdravstveni djelatnici ne povezuju s igrom i zabavom, upravo zato je svrha ovog rada prikazati koliko igra zapravo znači i koliko je važna u liječenju djece. Igra je neodvojivi dio djeteta, ne možemo razumjeti dijete bez da razumijemo njegovu igru i potrebu za njom. Radni terapeuti kao stručnjaci koji rade s djecom i poznaju dječje potrebe kako fiziološke i psihološke tako i potrebe za igrom mogu i moraju svoje znanje nastaviti dijeliti drugim zdravstvenim djelatnicima, ali isto tako i roditeljima/skrbnicima. Uloga radnog terapeuta u bolnicama je različita i ovisi o vrsti bolnice, no univerzalna radno-terapijska uloga je omogućavanje izvođenja pacijentu bitnih aktivnosti i potpora u tom procesu. U ovom slučaju to je konkretno, omogućavanje i ispunjavanje djetetove potrebe za igrom tijekom liječenja ili pregleda. Hospitalizacija djeteta zasigurno je jedna od najstresnijih životnih situacija u životu djeteta i njegovih roditelja. Važni faktori koji utječu na djetetov cjelokupni doživljaj i osjećaj tijekom hospitalizacije su odnos zdravstvenih djelatnika prema djetetu i prostor koji je prilagođen i osmišljen prema djetetovim potrebama, od kojih je najbitnija potreba za igrom, ako pretpostavimo da su osnovne fiziološke i emotivne potrebe zadovoljene.