Vršnjačko nasilje ili bullying predstavlja iznimno kompleksan javnozdravstveni problem. Kao što sama riječ govori, riječ je o nasilju koje se odvija unutar vršnjačkih skupina, a najčešće je riječ upravo o osnovnoškolskoj te srednjoškolskoj dobi. Vršnjačko se nasilje najčešće odvija upravo unutar obrazovnih ustanova s obzirom da su navedene mjesto gdje se odvija interakcija iznimno velikog broja djece. Uočava se kako je iz dana u dan broj nasilnika sve veći, a u sukladnosti s time dolazi do porasta i broja žrtava nasilnog ponašanja. Problematika je još veća zbog činjenice što žrtve nasilja ne reagiraju na nasilje, odnosno trpe nasilno ponašanje te ne traže nikakvu pomoć. Ističe se da čak i promatrači nasilja se smatraju pasivnim nasilnicima iz razloga što iako bi trebali reagirati i obratiti se stručnoj osobi za pomoć, oni to ne čine. Postoje različiti načini nasilnog ponašanja. Ovdje su uključeni obrasci ponašanja od primjerice zadirkivanja, ruganja, fizičkog nasilja, seksualnog zlostavljanja i drugo. Uočava se kako vršnjačko nasilje nije samo obična „tuča“, to je daleko više od toga. Jasno je stoga kako se svaki neprikladni oblik nasilnog ponašanja prema određenom pojedincu ili pak prema određenoj skupini smatra vršnjačkim nasiljem ili bullyingom. Žrtve vršnjačkog nasilja nose trajne posljedice, kako moguće fizičke tako ujedno i psihičke, koje je daleko teže liječiti. Današnje školske ustanove usmjerene su na implementiranje različitih preventivnih mjera i programa koji su usmjereni na suzbijanje vršnjačkog nasilja u obrazovnim ustanovama, no i izvan istih. Takvi programi na kvalitetan način nastoje se implementirati u školski kurikulum kako bi se izazvao što je pozitivniji učinak među učenicima. Cilj je djelovati na nasilno ponašanje, tj. ne biti pasivan promatrač. Samo na taj način može se usmjeriti prema suzbijanju vršnjačkog nasilja i pružiti dobar primjer zajednici. U konačnici najbitnije je da svi oni koji su nasilnici snose adekvatne sankcije koje će usmjeriti promjenu u njihovom ponašanju.